Baš sam se Westermanove knjige više puta prisjetila čitajući Sovjetistan, jer sam se u "Inženjerima duše" prvi put upoznala s Turkmenistanom i čudnim režimom te zemlje. Westerman se više koncentrirao na zaljev Kara-Bogaz i razvoj sovjetske kemijske industrije, o čemu u Sovjetistanu baš i nema riječi. Vjerojatno zato jer je zaljev Kara-Bogaz u međuvremenu već bio svršena priča, a moguće da autorici nije bilo ni dozvoljeno putovati onamo - naime, svi strani posjetitelji Turkmenistana obavezno dobiju vodiča u pratnji i smiju obilaziti samo unaprijed dogovorena mjesta, ne smiju samostalno putovati zemljom (svaka sličnost sa Sjevernom Korejom je sasvim slučajna).
Westerman u svojoj knjizi dosta spominje ekscentričnog predsjednika Nijazova ("Turkmenbaši"), a spominje ga i Erika Fatland, ali još više je riječi o njegovom aktualnom nasljedniku, Berdimuhamedovu, koji nije puno manje lud.