chesil, najbolje da pretražiš ovu temu (Što čitate 3, mislim da smo tamo najviše o tome, tko se više sjeća?) s ključnim pojmovima Moja borba, Knausgard i Kmečavac
dosta smo davno pisali o njoj ali i dosta detaljno.
 |
|||
|
|
|||
chesil, najbolje da pretražiš ovu temu (Što čitate 3, mislim da smo tamo najviše o tome, tko se više sjeća?) s ključnim pojmovima Moja borba, Knausgard i Kmečavac
dosta smo davno pisali o njoj ali i dosta detaljno.
Chesil, ja sam sad na zadnjem tomu.... tamo opisuje tko se naljutio i zašto. Isto mi se nije činilo strašno nakon 1. knjige ništa. Negdje kasnije opisuje i da ima writer's block tj. da jedino o tome može pisati autobiografsku prozu. Nisam čitala od njega još ništa što nije autobiografski, pa ne znam procijeniti. Ako ti je bed detaljnoi opisivanje, onda stani, i dalje se to nastavlja, to je njegov stil. Zapravo je nevažno skroz može li se netko detaljno nečega sjećati, sjećanja su varljiva, ali ona nekako postaju naše istine - dvoje ljudi koji se nečega živo sjećaju mogu oboje biti uvjereni u svoju stranu priče o tom konkretnom sjećanju i za njih je to istina, objektivna istina u tom smislu vjerojatno ne postoji. Ako uživaš u tom njegovom životu sa svim detaljima - onda kreni dalje. Nema neke "poante" u svemu tome, barem se meni tako čini.
Posljednje uređivanje od ina33 : 29.12.2021. at 11:32
Sve dosad meni ima istu razinu "razornosti". Ja stalno čekam kako će opisivat psihičke rasape druge žene - još se nije dogodilo, možda me to čeka u toj 6. knjizi. Ni sebe ne štedi, tj. sebe najmanje štedi pa mi je nekako pošteno (zasad). Na početku sam te zadnje knjige.
Hvala, cure. Počela sam s drugom, i taj dječji rođendan koji opisuje na prvih 100 stranica, ajme dosade, aaaaa.
Ali, čitam i dalje, jer on definitivno zna pisati. S tim da definitivno preskačem opise svih tih ljudi iz dućana kojih se sjeća do detalja.
Pričekaj dok na 20-ak stranica bude opisivao kako je skrivao kašetu piva u grmI što je najbolje, čak mi nije bilo ni nezanimljivo
To je bilo u prvoj knjizi, to mi je bilo skroz dobro, ahahaha
U gimnaziji moje kceri roditeljima je ponudjeno da jednom godisnje prate slijed od 8 lekcija za odrasle - medju ostalim latinski, osvjezavajuci tecaj matematike, crtanje portreta, filozofija - ja sam izabrala ovo posljednje. Za temu smo imali knjigu This Life Martina Hagglunda. Hagglund je Svedjanin, zivi u Americi, filozof i lijevo orijenitirani politicki aktivist.
This life nam zeli (ponekad uz puno previse ponavljanja za moj ukus, osim toga, mrvicu preakademskim rijecnikom za moju razinu engleskog) reci: ovaj zivot je sve sto imate, use it.
Ugrubo i ukratko:
Prvi dio knjige je pamflet protiv religije, koja nam nudi laznu nadu zagrobnog zivota ili vjecne blazenosti nirvane.
Drugi dio zalaze se za demokratski socijalizam, u kome ce se "od svakoga ocekivati u skladu s njegovim sposobnostima, svakome dati prema potrebama", upiruci prstom u nelogicnosti kapitalizma.
Nadam se da vas ovakvim pojednostavljivanjem necu odbiti od citanja, knjiga je toga svakako vrijedna.
Mislim da bi svakom, iz generacije koja je svjesno dozivjela socijalizam, sve ovo gore kao i meni konstantno zvucalo poznato, stovise dozivljeno. A s druge strane, kad god bi zaustila da nesto o tome podijelim s ostalim polaznicima , u glavi mi je zvonila ona naucena "i vidi di nas je to dovelo" i "jeste li se zato tako fino poklali na Balkanu".
Nazalost, zbog korone su nam zastavili tecaj na polovici, tako da m je puno toga ostalo na unutrasnjem dijalogu.
E, a ovo vam sve pricam jer Hagglund skoro pa citavo poglavlje posvecuje Knausgaardu. Kojeg ja pak jos nisam citala, pa mogu samo prenijeti da Hagglund u kmecavcovim ispovjedima vidi poziv da sami obratimo paznju na svaki trenutak Ovog zivota, na svaki aspekt samog sebe. Poglavlje ima naziv Love, a mozete ga i procitati ovdje: https://www.boundary2.org/2017/08/ma...confession-1a/
wow lunja hvala ti za ovaj link! sad sam ga samo nabrzinu preletjela jer sam u gužvi, ali jedva čekam da ga temeljito proučim!lunja prvotno napisa
Mene je taj kilometarski opis skrivanja piva definitivno uvjerio da ne čitam i ostale nastavkePričekaj dok na 20-ak stranica bude opisivao kako je skrivao kašetu piva u grm
Chesil, samo cekaj, u 3. dijelu opisuje uzitak velike nuzde na cijeloj stranici.
Ja sam svih 6 procitala u dahu, osim zadnje gdje au me dijelovi s hitlerom malo smarali.
Najdraza mi je mozda 3. gdje opisuje djetinjstvo, slijede 4. i 5. gdje opisuje stvaranje sebe kao pisca.
Citala sam i Ima vrijeme za sve, sto mi je bilo bas nekako kul jer u jednom dijelu moje borbe opisuje kako pise tu knjigu.
Knjiga mi je odlicna, ima stvarno fantasticnih dijelova (dijelovi o kainu i abelu koje opisuje s nekakvim bozanskim erosom i noi, zadnji dio me je isto malo smarao).
Ahilejeva pjesma me je bacila u neku anticku spiralu pa sam opet na Robertu Gravesu - skinula sam za kindle bijelu boginju koju sam dugo trazila na hrvatskom pa sam odustala, bas se veselim.
Koliko sam shvatila, radi se o radjanju poezije kroz mitologiju o trostrukoj predantickoj i predpatrijarhalnoj boginji, nesto slicno se protezalo i kroz zlatno runo i kroz njegovu interpretaciju grckih mitova a ovo bi mu trebao biti magnum opus - vidjet cu hoce li mi biti pretesko za citati, sad na pocetku je na nekim keltskim mitovima pa se probijam kroz to.
Vrijeme je za rekapitulaciju 2021.
Gotovo 40 pročitanih knjiga, od kojih bih izdvojila:
Paolo Cognetti - Osam planina
Tara Westover - Obrazovana
Evie Wyld - Sve ptice pjevaju
Eimar McBride - Manji smo boemi
I ja sam jučer radila rekapitulaciju prošle čitalačke godine. 70 pročitanih i zabilježenih knjiga, među njima neke zbilja jako, jako dobre, tako da mi je postao problem izdvojiti baš onih 10 naj. Redoslijed kojim ih navodim je kronološki (po vremenu čitanja), a ne top-lista
1. Zoran Ferić: Putujuće kazalište
2. Bronja Žakelj: Bijelo se pere na devedeset
3. Daniel Kehlmann: Tyll
4. Želimir Periš: Mladenka kostonoga - ova mi je apsolutni favorit ove godine, knjiga koju sam pročitala dvaput u četiri mjeseca
5. Nicholas Mathieu: I djeca njihova za njima
6. Lana Bastašić i dr.: 2020. - dnevnik
7. Jaume Cabre: Eunuhova sjena
8. Damir Karakaš: Okretište
9. Nora Verde: Moja dota
10. Ryszard Kapuscinski: Imperij
Sretna vam nova godina!
Evo mojih 10, redom čitanja:
1. D. Kehlmann: Tyll
2. Z. Ferić: Putujuće kazalište
3. K. Ishiguro: Klara i Sunce
4. S. Stanišić: Porijeklo
5. J. Harper: Preživjeli
6. A. Kay: Ovo će boljeti
7. R. Rothmann: Umrijeti u proljeće
8. N. Hornby: Just Like You
9. E. Strout: Oh William!
10. Ž. Periš: Mladenka kostonoga
Preporuka za tzv. feminističku Ilijadu - Pat Barker: The Silence of the Girls. Nije prevedena, zato naslov na engleskom. Nedavno je izašao i nastavak, njega još nisam stigla čitati.
Super, hvala ti Jurana, biljezim.
Elena Ferrante - Mračna kći
2 sata dobro zamišljene priče, dobro ispričane. Nije me smarala, kao što je to bilo s prijašnjim romanom (kojem sam već i ime zaboravila), niti me užasavala kao Dani zaborava.
Sad jedva čekam pogledati film, imam filing da je Maggie Gyllenhaal napravila dobar posao.
Bila sam obećala napisati pokoje slovo o preostalim knjigama koje sam pročitala u prošloj godini, ali... nekako nisam stigla...
Pa, s obzirom da smo žustro krenuli u 2022, preostaje mi jedino sastaviti svoj lanjski "top ten", što mi je, kao i mnogima od vas, pretpostavljam, bila preteška zadaća. Od 55 pročitanih knjiga, bilo ih je jedno tridesetak, ono baš, odličnih, a ni ostale nisu puno zaostajale.
Stoga, ovaj kratki popis nemojte uzeti kao konačan, bilo je tu još dobre literature.
A, primijetite, uvrstila sam i jednu zbirku pjesama.
Dakle, slijedom čitanja:
1. Francesca Melandri: Prava krv
2. Zoran Ferić: Putujuće kazalište
3. Ali Smith: Zima
4. Darko Cvijetić: Schindlerov lift
5. Pascal Quignard: Sva jutra ovog svijeta
6. Wislawa Szymborska: Svijet koji nije od ovoga svijeta
7. Lize Spit: Rastapanje
8. Vanessa Springora: Pristanak
9. Damir Karakaš: Okretište
10. Olga Tokarczuk: Bizarne pripovijesti
A budem li ove godine nešto manje rastrešena i nešto više disciplinirana, javljat ću se češće
Jako originalno, nema se tu ništa za dodati. Asocijacija na meni omiljenu knjigu Knjige mog života (Henry Miller) u kojoj je to isto opisano, a još je i umreženo s čitanjem na zahodu.
Sad moram pročitati i ovu, da mogu usporediti, hehehe....
Aaaaa, Knjige mog Života su mi bile srednjoškolski top! I još uvijek mi je jedna od najboljih! ❤️ Hvala na podsjećanju, Peterlin…
Što se tiče Moje borbe, stala sam na prvom dijelu, drugi čak imam doma, možda dođe ove godine na red
Drago Glamuzina: Drugi zakon termodinamike
Ekipa se okupila na tulumu kod Ferića i, čekajući Franzena (koji se ne pojavi), pripovijedaju jedni drugima vlastite "škakljive" životne epizode.
Nije nezanimljivo, ali ni spektakularno.
No, nedostaje mi autentičnost, odnosno, da budem jasnija, premda nisu prepričane, nego su napisane tako da ih svaki sudionik iznosi osobno, ipak su sve su priče napisane istim stilom, fali mi upravo ta osobnost u izražaju.
Inače zgodno, naročito mi se svidjela neizravna posveta Bekimu
Sally Rooney - Divni svijete, gdje si
Rooney je ovim romanom zašla dublje u filozofsko-esejističke vode, pola knjige su e-mailovi dvije glavne junakinje o estetici, kršćanstvu, književnosti...
Iza svega je ponovno priča o ljubavi 30-ogodišnjaka, samosabotiranju, prekarnom radu, divljem tržištu nekretnina, neoliberalizmu...
Rooney gradi uvjerljive likove, u obje junakinje je ugradila svoja iskustva u književnom svijestu, lamentira o konceptu celebrity književnika koji staje na put samom pisanju. Seks je također važan dio njezinih djela, puno piše o nerazumijevanju, umišljaju, malim gestama.
Ima autora u kojima puno više uživam, ali mi je skroz jasan ovaj Rooney fenomen, moj konačni dojam o romanu je pozitivan.
Zadnja knjiga koju sam pročitala u 2021., na samu Staru Godinu, je "Okretište" Damira Karakaša. O, kako mi je drago da sam završila godinu s takvom knjigom! Sve nedaće, agresije, ljutnje, mržnje, sva nerazumijevanja, strahovi, boli i samoće, sve grube riječi koje zagušuju naš prostor, sve sebičnosti i nebrige koje nam se događaju, sve je tu, u toj nevelikoj knjižici. A opet, iznad svega lebdi jedna plemenitost duše, jedan čovjek koji se trudi izdići iz svojih ograničenja i biti još bolji, čak i kad je strašno teško biti dobar ... Treba nam Karakaš u lektiri, rečenice poput: "Uokolo su glasno trčala djeca, kao uskličnici na kraju rečenica. " trebale bi se učiti u školama.
A evo i 10 knjiga koje su me se najviše dojmile u prošloj godini; nije kronološki niti prema dragosti, sve su mi drage:
1. Wolfgang Bauer- Preko mora
2. Connie Palmen - Ti kažeš
3. Davor Rostuhar- Ljubav oko svijeta
4. Franceska Melandri- Prava krv
5. Elif Shafak- Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela
6. Damir Karakaš- Okretište
7. Nora Verde- Moja dota
8. Edith Eger- Izbor
9. Raynor Winn- Salth path
10. Marjane Satrapi- Persepolis
I hvala na vašim popisima, veselim se novom dobrom štivu
Nora Verde - Moja dota
Annie Ernaux - Godine
Ann Patchett - Nizozemska kuća
Sally Rooney - Divni svijete, gdje si
Zadie Smith - Vrijeme swinga
Semezedin Mehmedinović - Ovo vrijeme sada
Kazuo Ishiguro - Klara i Sunce
Elizabeth Strout - My name is Lucy Barton
Želimir Periš - Mladenka kostonoga
Ottessa Moshfegh - Moja godina odmora i opuštanja
Nakon Imperija R. Kapuscinskog (o kojem sam nedavno pisala), sad čitam sličnu knjigu, a ipak prilično različitu.
Erika Fatland: Sovjetistan - putovanje Turkmenistanom, Kazahstanom, Tadžikistanom, Kirgistanom i Uzbekistanom
Norveška novinarka i antropologinja, putovala je 2012. i 2013. srednjoazijskim zemljama nastalima nakon raspada SSSR-a, tzv. "stanovima". To su uglavnom zemlje prosječnom Europljaninu slabo poznate, osim kad se probiju u glavne vijesti, kao Kazahstan ovih dana. Ova knjiga mi se odlično uklapa u ono što sam i ranije čitala o tim krajevima, i stvarno je dobro pisana, kratkim, ilustrativnim poglavljima, bez suviše dociranja.
Zgodno mi se nadovezuje na Kapuscinskog jer je riječ o autorima iz posve različitih generacija. Kapuscinski je sovjetskim Imperijem putovao 60-tih godina i zadnji put 1989., dok je SSSR još bio u snazi. Fatland je rođena 1983., dakle, gotovo bi mu mogla biti unuka, i putuje srednjom Azijom 20 godina nakon osamostaljenja tih država. Interesantno, i ona spominje pojam "imperij" da dočara što je SSSR zapravo bio.
Na svojim putovanjima zaista je obilazila sve što je bilo moguće, tako da opisuje i čuvena "vrata pakla" u Turkmenistanu (u stvari zapaljeni metan), i turkmenske arheološke lokalitete, i Ašgabat u mramoru, čak i čuveni pad s konja turkmenskog predsjednika (kojeg možete naći i na YouTubeu, iako su sve snimke odmah bile izbrisane, a YouTube je u Turkmenistanu ionako zabranjen). U Kazahstanu se sastajala s aktivistima za ljudska prava, ali i za ostarjelim Rusima koji žale za raspadom Imperija. Poslušno pije ponuđeno fermentirano devino mlijeko i "svetu vodu", makar joj bili odvratni
Ovo me podsjeća na Westermanovu knjigu Inženjeri duše. Moram pročitati i ovu, jer daje vremenski odmak od desetak godina, u kojem je bilo velikih promjena. Hvala na preporuci.
Baš sam se Westermanove knjige više puta prisjetila čitajući Sovjetistan, jer sam se u "Inženjerima duše" prvi put upoznala s Turkmenistanom i čudnim režimom te zemlje. Westerman se više koncentrirao na zaljev Kara-Bogaz i razvoj sovjetske kemijske industrije, o čemu u Sovjetistanu baš i nema riječi. Vjerojatno zato jer je zaljev Kara-Bogaz u međuvremenu već bio svršena priča, a moguće da autorici nije bilo ni dozvoljeno putovati onamo - naime, svi strani posjetitelji Turkmenistana obavezno dobiju vodiča u pratnji i smiju obilaziti samo unaprijed dogovorena mjesta, ne smiju samostalno putovati zemljom (svaka sličnost sa Sjevernom Korejom je sasvim slučajna
Westerman u svojoj knjizi dosta spominje ekscentričnog predsjednika Nijazova ("Turkmenbaši"), a spominje ga i Erika Fatland, ali još više je riječi o njegovom aktualnom nasljedniku, Berdimuhamedovu, koji nije puno manje lud.
Zanimljiv osvrt Nataše Govedić na predstavu "Genijalna prijateljica", s dosta detaljnim uvidom u književni predložak, donesenim na svjež i britak način.
https://www.novilist.hr/ostalo/kultu...-na-pozornici/
Želim vam svima zdravu i veselu 2022.!
Moj izbor od 63 pročitanih iz 2021., po kronološkom redu čitanja:
1. A. Mornštajnova: Tihe godine
2. A. Škare: 2 prsta iznad gležnja
3. M. Levi: Istanbul je bio bajka
4. G. D. Roberts: Shantaram
5. Z. Ferić: Putujuće kazalište
6. F. Melandri: Prava krv
7. A. Scuratti: Najbolje doba našeg života
8. Z. Gursky: Karlovac panorama jednog vremena
9. L. Mytting: Sestrinska zvona
10. E. Shafak: 40 pravila ljubavi
Evo, da prijavim kaj sam sve ja pročitala..
Vošicki, Marko Gregur- Izvrstan roman, pisan izrazito lijepim stilom, pitak i zanimljiv, prekrasan prikaz Koprivnice i cijele regije u prvoj polovici 20. st. Baš sam uživala čitajući i svakome bih ga preporučila.
Nakon Vošickog, pročitala sam Divlje guske Julijane Adamović, prilično potresan roman o odrastanju dvije djevojčice rastrganih između majke i "babe" koje se međusobno ne podnose. Dobar, ali stilski manje dojmljiv od Vošickog pa mi je to jedan mali minus, no sveukupan dojam je svejedno vrlo dobar.
Nakon Divljih guski, posudila sam Bijelo se pere na devedeset Bronje Žakelj. Dakle, još uvijek sam pod dojmom te knjige. Koliko boli, što fizičke što psihičke, može podnijeti jedna osoba? Čitajući ovu knjigu nema šanse da itko ostane ravnodušan, najradije bih sjela u auto i otputovala do Ljubljane samo da zagrlim Bronju. Najteže mi je bilo čitati o bolesti autorice, svim mukotrpnim kemoterapijama i zračenjima kroz koje je prošla- sama. Baš potresan roman, ali izvrstan. Preporuka.
Hvala svima na preporukama!!!
Ovogodišnje knjige:
SASKIA DE COSTER: Noćni roditelji
Dvije partnerice se odlučuju imati dijete. Jedna od njih se preispituje da li je uopće stvorena za majčinstvo i nije li im prije djeteta bilo bolje. Odlaze s djetetom na dalek put na otok hipija upoznati obitelj prijatelja donora koji želi ostati isključivo donor, nikako biti otac. Zanimljive psihičke interakcije likova.
SHEIRA HETI: Majčinstvo
Biološki sat otkucava. Postati majka ili se nastaviti posvećivati stvaralačkom poslu? Kroz propitivanje otkriva pitanja i traume koje se vuku kroz par generacija.
LAETITIA COLOMBANI: Pletenica
Žena iz Kanade, Italije i Indije povezane su u jednu priču koja ih spaja tek na kraju knjige. Svaka se nađe u teškoj životnoj situaciji. Uz hrabrost i odlučnost, odluče se boriti protiv ustaljenih pravila, tradicije i okoline.
ALINA BRONSKY: Pletenica moje bake
Tek sam na početku knjige.
Rusi izbjegli u Njemačku smješteni pod jedan krov židovskog geta. Baka Ruskinja je autoritativna žena koja pod svojom čizmom drži cijelu obitelj. No, postoji naznaka bijega od čizme...
Posljednje uređivanje od Nera : 13.01.2022. at 18:11
Mračna kći - Elena Ferrante
Stigla je i do mene ova knjiga, prva pročitana u novoj godini. Ako se po prvoj godina poznaje, bit će uzbudljivo...
Knjiga je naoko light, lako se čita, prozračna je, gotovo filmska. Dobro je napisana, unutarnji monolozi glavne junakinje su mala riznica poluizgovorenih i neizgovorenih osjećaja. Kako sama Leda kaže:" Prešućeno govori više od izgovorenog."
Sve je tu, Ledine misli razbacane posvuda udaraju u čitateljski pleksus iznebuha, obgrle te ledenom rukom i ne puštaju sve do kraja, uvijaju se u mozak i srce poput zmijica koje Leda radi svojim kćerima iz kore voća, sumirajući u njima svoje majčinstvo. Njene nesigurnosti, njene čežnje i zbrkanosti, provale bijesa, tuge, hrabrosti, očaja, njeni odlasci, njena vraćanja, njene žudnje i ushiti, njeni mrakovi i ponori, sve je tu, glasno mrmori i grgolji i žubori poput potočića u rano proljeće koji je nabujao od silnog otopljenog snijega i sad više ne može nego teći, prelijevati se, bježati van korita. Leda je tu gospodarica i sluškinja ove priče, svi ostali likovi su sateliti koji se vrte oko nje i njenog neizgovorenog, pomažu joj izraziti ga onoliko koliko je moguće izraziti neizrecivo.
Iako se čini da je Leda, naša antijunakinja, u miru s nekim svojim odlukama, ipak si ih ne oprašta i ne prelazi preko njih, nego im se otežala srca i mračne glave iznova i sveudilj vraća, proživljujući ih ponovno kroz mladu majku i njenu kćer koje ulaze u njen život jednog ljeta na Jonskom moru. Tu je i lutka (naravno
Dota, vec i postoji film, Colemanica glumi lik starije zene, Dakota Johnson mladju, rezirala Meggy Gyllenhal. Neflix i kina. Angie 75 ga je gledala, ako sam dobro skuzila, ne s odusevljenjem. Mislim da sw zove The Forgotten Daughter.
Posljednje uređivanje od ina33 : 16.01.2022. at 16:33
Ina, hvala. Znam da postoji film, pisala sam i ja o njemu...
Napisala sam da je knjiga napisana filmski, da se scene gotovo "vide", to sam mislila...
Ma ne mogu reći da film nije dobar, meni je samo jako smetalo to premještanje radnje u Grčku, mislim da se time puno gubi iz šire slike.
Da nisam čitala knjigu, film bi mi bio sasvim ok. Ovako mi je knjiga ipak puno bolja. Jedva čekam da još netko pogleda pa da možemo raspravljati
Sori, ja čitam napreskokce (i ne mislm to mijenjati (ruke na očima)).
Da, evo i bez pogledanog filma, mislim da je to greška. Napulj, njegov "folklor" i stanovnici je vrlo bitan dio priče, kao i Ledina Firenza i sve što joj je taj odlazak značio.Ma ne mogu reći da film nije dobar, meni je samo jako smetalo to premještanje radnje u Grčku, mislim da se time puno gubi iz šire slike.
Da nisam čitala knjigu, film bi mi bio sasvim ok. Ovako mi je knjiga ipak puno bolja. Jedva čekam da još netko pogleda pa da možemo raspravljati
Razmišljam o odlasku u kino još otkad sam pročitala knjigu, ali me malo odbija ova količina omikrona oko nas. Zna li netko kad točno dolazi na Netflix, da vidim mogu li izdržati čekati
Mislim da je već na Netflixu
Prijavljujem fail s romanom "Mljekar" Anne Burns. Nemam objašnjenja zašto.
Pročitala "Osjećaj kraja" Juliana Barnesa, podvojenog sam mišljenja. U svakom slučaju, kraj mi je bio zbrzan i šokovit.
Ja tražim i ne nalazim. Možda sam samo smotana... Ako znaš kako naći, pliz javi
Na hrvatskom Netflixu nije.
Ne znam. Meni je frendica dala svoju šifru, pa kad sam vrtila filmove činilo mi se da sam vidjela. Sorry ak je dezinformacija
Angie75, evo i Petra Miočić Mandić se slaže s tobom. https://express.24sata.hr/life/film-...osjecaja-25536Ma ne mogu reći da film nije dobar, meni je samo jako smetalo to premještanje radnje u Grčku, mislim da se time puno gubi iz šire slike.
Da nisam čitala knjigu, film bi mi bio sasvim ok. Ovako mi je knjiga ipak puno bolja. Jedva čekam da još netko pogleda pa da možemo raspravljati
Upozorenje: ako niste čitali knjigu, a želite, nemojte čitati ovo. Ima dosta spoilera.
Knjiga koja me upravo oduševila:
Pavla Horakova, Teorija čudnovatosti
Roman točno po mojem ukusu - s malo radnje (zapravo, razrada fabule je slaba točka, nije baš nešto), s puno unutarnjih monologa, nevjerojatno duhovitih komentara i bizarnih situacija. Glavni lik, Ada Sabova, doktorica je znanosti (nije jasno koje znanosti), radi na istraživanjima koja nikog ne zanimaju (u Zavodu za interdisciplinarne studije čovjeka, instituciji iz čijeg imena nije moguće zaključiti baš ništa), zapravo radi posao koji je ne zanima, upravo se oporavlja od propale veze, hoda Pragom i primjećuje bizarne pojave u gradu i šire. Opisi praških toponima su vrlo egzaktni, u jednom trenutku sam izvadila iz ormara kartu i prisjećala se gdje je koja ulica i kud vode. Opisi bizarnih kolega i članova obitelji još su bolji. Iako je radnja pomalo razvučena, pa mjestimice postaje i zamorna, svako toliko bi mi došlo da zapišem neku rečenicu ili odlomak - znak kako bi knjigu vrijedilo imati za stalno, a ne samo na posudbi iz knjižnice.
Malo me, doduše, iznervirao tekst na poleđini knjige koji je reklamira "već poznatim češkim humorom" - ne znam što ljudi zamišljaju pod češki humor, Menzelove filmove ili A je to crtiće? Mene je u ovom romanu osvojila čista, zdrava autoironija i oštroumna zapažanja, ne vidim u tome nacionalno obojeni humor. Ali dobro - i inače rado čitam češke autore, pa moguće da ima nešto zajedničko u njihovom stilu pisanja.
Za ovu priliku prenijet ću samo odlomak koji me najviše oduševio, a vjerujem da će ga mnogi prepoznati iz vlastite stvarnosti
Ispravno popunjene tablice o radnim satima i evidencija dolazaka važniji su od kvalitete emisija. Isto je i kod nas - više od rezultata istraživanja drži se do ispravno napisanih izvještaja. Mrazek je prije nekog vremena izračunao da šezdeset posto radnog vremena u zavodu posvećuje izvještavajući o tome da učinkovito iskorištava radno vrijeme. Tako da zapravo šezdeset posto novca poreznih obveznika baca ravno kroz prozor. Ali isti dojam imaju i ljudi u korporacijama, izgleda da je to vjerojatno opća pojava.
Hvala, tanja, stavljam na listu.
Ja sam, potaknuta dobrim osvrtima na Moju dotu, a u nemogućnosti da je posudim, uzela u knjižnici nešto drugo od Nore Verde, Do isteka zaliha. Priča o raspadu jedne veze bila mi je dosadna i nisam je dovršila.
Treći dio Moje borbe čitala sam napreskokce, za razliku od prvog i drugog dijela, ovo rano djetinjstvo mi je bilo dosadno. Malo kao Livada crnog labuda, čini se da stvaram otpor na boyhood priče. Najviše me zapravo od svega zanimala Norveška i tamošnji život.
Ja se borim sa sesticom Moje borbe, prosla malo vise od trecine, mislim da cu preskakat raumatranja o umjetnosti i samo citat sta su jeli i do su bili taj dan
Posljednje uređivanje od ina33 : 24.01.2022. at 10:50
Meni je ta sesta isto znala malo zapilati, a i toliko je teska da ruka zaboli od drzanja.
Procitala My name is Lucy Barton od Elisabeth Strout, odlicna mi je, bas iskreni i autenticni glas.
Sto dalje preporucujete od nje?
Sigurno ste Knausgarda prožvakale već tisuću puta, ali moram još malo komentirati. Naime, paralelno s čitanjem romana, čitam i puno intervjua s njim, ili pak kritika i komentara. Znam da je zbog prvog dijela i u njemu opisa očeve smrti izazvao razdor u obitelji pa mi je bilo zanimljivo pročitati što je u jednom intervjuu rekao:
He says the manner of his father’s death was the subject of bitter dispute, which caused him to doubt his own memory. Some family members insisted that Knausgaard’s father, contrary to his son’s recollection, had not been surrounded by bottles of alcohol when he died, there was nothing unseemly about the scene, and he had peacefully suffered a heart attack.
“I began to doubt everything,” he says. “Did I exaggerate it? Did I exploit it for my own benefit? Because I’ve done that in my life before. I used to talk about my father to make myself more interesting. And I knew that the shocking details in the story are good literature in themselves almost – it’s a good story.”
Then he received a letter from a health worker who, reading the first volume A Death in the Family, recognised the house Knausgaard’s father died in, and got in touch to confirm the accuracy of his description.
“And that,” he says, “was such a relief.”
Inače, taj je dio knjige toliko strašan i jak, ali, u konačnici, on me je i natjerao da poželim čitati i dalje.
SVE. Ja sam čitala Olive Kittridge i Olive iznova, cure su Oh, Willama i kažu da je super. Baš si to dobro rekla - iskreni i autentični glas, ne možeš je ne volit.
E, ova šesta je pola knjige razmatranje jel' pretjerao il nije pretjerao, nisam još došla do dijela gdje detaljno opisuje da je ipak došlo razrješenje u formi health worker's lettera
Uf, sori ako sam spojlala
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
