Ne stižem ovih dana puno čitati... a i tada je to većinom stručna literatura ili neke knjige koje ne ispadnu baš najbolje, pa ih nemam potrebu ni završiti ni opisivati
Ipak, pročitala sam nedavno knjigu za koju imam preporuke (jedino nisam sigurna da je se treba čitati baš sada jer priča o boli, a boli imamo oko sebe napretek ovih dana): Godina magičnog razmišljanja - Joan Didion https://fraktura.hr/godina-magicnog-razmisljanja.html
Iako je ova knjiga intimni zapis, dirljiva ispovijest o četrdesetogodišnjem životu s cijenjenim književnikom Johnom Gregoryjem Dunnom, pripovijest o boli s kojom je suočena nakon njegove iznenadne smrti, to je i izuzetna priča o sveprožimajućoj ljubavi koja nadilazi granicu smrti. Kroz cijelu knjigu se također "valja" mogućnost još jedne nezamislive tragedije koja bi se mogla dogoditi, što knjizi dodaje i još jednu notu neizrecivog (o čemu piše u novoj knjizi, ali mislim da za nju trenutno nemam snage).
Oda o tome kako se suočiti s najtežim stvarima u životu.

A ostala sam "dužna" i osvrt na knjigu Linn Ulman - Nemirni:https://www.ljevak.hr/knjizevnost/25477-nemirni.html
Elegična knjiga koja priču gradi na fragmentima, reminiscencijama, natruhama događaja... koja snagu crpi iz osjećaja, zamišljaja, nadanja i snova... koju priča dijete koje je odraslo sa stalnom čežnjom i za ocem i za majkom i koje je tu priču ispričalo kao već odrasla osoba, a opet krhka i čeznutljiva poput djeteta. Priča o tome kako su veliki umjetnici često sebični, kako si poslože život u kojem netko "servisira" svakodnevicu da bi oni mogli stvarati... ("Kad je djevojčica bila nekoliko tjedana stara, otac je odlučio da će majka prestati dojiti, spremiti dojke u bluzu, vratiti se njemu, tako da njih dvoje mogu otputovati u Rim: ili "Ingrid, njegova zadnja žena, bila je praktična osoba, zato ju je volio najviše od svih. I tugovao za njom kad je umrla. Toliko beskrajno tugovao da je i sam htio umrijeti.")
Priča o majkama koje žele i dijete i karijeru i rastrgane su između... majkama koje su simbol žudnje i ljepote i to ih uvelike određuje ("Majci je važno kako stvari izgledaju na van. Kako ona izgleda. Kako sve oko nje izgleda. Njezino se postojanje bazira na tome kako izgleda."). Priča o ocu, velikom redatelju, koji ima 48 godina kad se spisateljica rađa (a kasnije ona piše ovu knjigu u tim istim godinama) dok njena majka, glumica i očeva muza u to vrijeme, ima 27. Otac ima ukupno devetero djece sa šest žena ( "Ja sam cijelog života bio kolosalno zainteresiran za žene. "). Majku spisateljice nije nikad oženio, pet drugih žena je.
To je i priča o starosti, o propadanju, o demenciji, o 17 minuta kašnjenja koji alarmantno zvone kroz knjigu ("Smrt je počela onda kad je zakasnio 17 minuta.")
Fascinantno je čitati opise njihovih života, načine na koje su si svi posložili bivanje uz Bergmana, u kojem se svi povinuju njegovim pravilima (koja su me često beskrajno živcirala i stalno sam se pitala zašto to svi rade). Npr. svakog ljeta bi se sastajali na otoku na kojem je bilo imanje da proslave njegov rođendan, sva njegova djeca bi bila pozvana na raskošnu večeru...on NE bi bio prisutan na toj večeri, tek bi nakratko svratio poslije... nastalo bi grozničavo pospremanje prije nego što bi došao, na stolu nisu smjele stajati čaše i boce ni prljavo suđe u sudoperu (i inače je sve trebalo biti čisto i točno po redu i pravilima). Kašnjenje, ikad, igdje, je bilo nedopustivo ( a ni "ranjenje" mu nije bilo drago - "Doći prekasno samo je malo gore od doći prerano.", kaže). Na jednom mjestu spisateljica piše: "Otac je imao devetero djece, ali niti jedno od djece nisu prozvani muzama, djeca su bila prepreka kreativnom radu, to su smatrale i njigove majke i njihov otac. Majke su bile te koje su preuzele odgovornost kada bi se otac izgubio iz vida."
I onda se pola knjige pitam zašto su takvi. A spisateljica kaže:"Moj je otac posjedovao tu rijetku osobinu da se drugi osjećaju kao da su mu jedini važni. Da se osjećaju da ih vidi, čuje, da su odabrani. Uhvatio bi te za ruku i rekao pođi sa mnom" i na kratki, ili dugi trenutak, možda bi pomislio da si prva osoba kojoj je to rekao. Ti i on protiv svijeta. "
Možda. Tko bi znao.
Ako volite priče u kojima vjetar šumi niz plaže švedskog otoka na kojemu fascinantni starac, kralj imanja i svih ljudi na njemu, sluša Wagnera i čita knjige u kojima crnim flomasterom podvlači ono što mu se čini važno i piše po marginama (a kasnije i po zidu i namještaju), onda je ovo knjiga za vas.