Gotovo dva tjedna mučila sam se s jednom izuzetnom knjigom od koje nikako nisam htjela odustati i drago mi je da sam je pročitala do kraja.

Philippe Lançon: Zakrpan

Riječ je o jedinstvenom svjedočanstvu preživjelog u atentatu na redakciju pariškog časopisa Charlie Hebdo u siječnju 2015., u kojem je poginulo 12 ljudi. Lançon je nekim čudom preživio, ali s užasnom ozljedom - metak mu je raznio donju četvrtinu lica. Uslijedio je višemjesečni boravak u bolnici uz brojne operacije. U ovoj knjizi ih opisuje, ali ne u detalje. Zapravo, medicinskih detalja je razmjerno malo. Ali je puno osobnih promišljanja i prisjećanja, iskrenog opisa vlastitih strahova i briga, a ono što me najviše oduševilo, i zbog čega nisam htjela odustati od knjige iako je teška, brojne su reference na literaturu. Lançon ponovo pročitava Prousta, prisjeća se smrti oca u romanu Thibaultovi (ovo me posebno oduševilo jer jako volim tu knjigu), povlači razumljive paralele s Mannovom Čarobnom gorom, prije operacija čita Kafkina Pisma Mileni. I još mnogo toga. Ali najviše me oduševilo kad je, nakon jedne od operacija, samog sebe podsjetio na Erica von Stroheima u "Velikoj iluziji".
Kako rekoh, teška knjiga, ne baš ugodna, ali zaslužuje malo više napora, zaista je posebna.