Annie Ernaux - "Godine"

Ne pamtim kad mi se dogodilo da knjigu od 200 stranica čitam dva mjeseca. I da to nije zato što je knjiga loša pa je sporo čitam, već je toliko dobra i genijalna da me svaki dan odnese u toliko rukavaca koje poslije istražujem i o kojima razmišljam... vjerojatno bih je mogla čitati još dva mjeseca i svejedno bih bila opčinjena.

Zahvalna sam svima vama koji ste već pisali o njoj , zbog vas sam je i uzela u svoje ruke.
Pružila mi je predivne trenutke prisjećanja na mog pokojnog oca i njegove priče o odrastanju u svijetu nakon Drugog svjetskog rata. Iako ga je od Annie dijelila i geografija i spol i društveno uređenje i neposredna iskustva, sličnosti koje su se pomaljale sa stranica ulazile su ravno u moju dušu kao dragocjene minijature iznova (pr)oživljene bliskosti i sjećanja. Na spomen Radio Luxembourga, koji je mom tati (kao i drugim glazbenicima poput njega u to vrijeme) bio prozor u svijet i kojeg je rado spominjao u kasnijim reminiscencijama, srce mi se otopilo poput karamele zasoljene neumitnošću vremena koje teče i teče, a ljudi poput Annie ga nekom magijom zarobe u riječi i poklone nam ga desetljećima kasnije .
I svoju sam mladost, djevojaštvo, srednje godine pronašla na ovim stranicama, filigranski posložene u bravuroznu kreaciju koja je i priča i povijest i sociološki ogled i filozofska rasprava i sve u jednom i jedno u svemu. I da nema ničega u ovoj knjizi, osim zadnjih stranica posvećenih furioznoj interpretaciji našeg konzumerističkog društva, već bi i to bilo sasvim dovoljno da u moje životno čitateljsko iskustvo ovu knjigu upiše velikim slovima. A kad se ogrnem cijelom knjigom, mogu samo reći -maestoso, Annie. Zavoljeh te preko knjige toliko da te zovem imenom, poput prijateljice.

I jedno razmišljanje, zapravo upit za vas: Imamo li u našoj književnosti knjiga koja opisuju zadnjih 50-70 godina na donekle sličan način? Rado bih ih čitala. Hvala .