Misliš o Milevi Marić, Einsteinovoj supruzi?
Što se tiče Slavenke Drakulić... ona je meni fascinantna kao osoba (slušala sam je uživo na FSK prošle godine, oduševila me), jako volim čitati njezine tekstove i kolumne, ali njezini romani me uopće nisu oduševili. Kao da u njima forsira tragiku koja postoji i bez tog naglašavanja, ne znam... ne donose mi ti njezini romani ništa više od mučnog osjećaja. A novinski tekstovi su joj izvrsni. Imam dojam da je ona ipak prije svega novinarka, a tek onda književnica.
Joj, Jergovićsad sam u fazi da se smijem na njegove romane, nakon što su mi temeljito išli na živce.
Sarajevski marlboro mu je jedna od ranijih knjiga i ta je stvarno ok. Probaj još i Mamu Leone, i preporučujem još njegovu zbirku Inšallah Madona, inšallah. Eventualno Dvore od oraha (iako, davno sam ih čitala, ne znam kako bih ih sad doživjela da ih ponovo čitam). A kasnija djela - što dalje, to veća količina osobnih frustracija izvire iz njegovih knjiga. Tipičan primjer za to je njegov "Otac", koji čak i nije toliko loša knjiga, koliko iz svake stranice vrišti autorova samodopadnost.
Kad su ono nakon dvomjesečnog lockdowna 2020. ponovo otvorene knjižnice, ja sam, onako gladna knjiga, uzela prvo na što sam naletjela, a to je bio Jergovićev "Herkul". Pa dakle naravno da je i u taj roman uvrstio sebe i usporedio se ni manje ni više nego s - Balzacometo, bar da po nečem pamtim taj njegov inače ni po čemu zanimljiv roman.
Ukratko, ja baš i neću preporučiti Jergovića kao vrhunskog pisca, ali da je on zanimljiv fenomen u hrvatskoj književnosti - jest. I još uvijek vrlo rado pročitam njegove članke na Expressu, ima izvrsna zapažanja i zaključke (ovaj tekst mi je, recimo, primjer takvih zapažanja), ali kao romanopisca ga naprosto više ne uzimam za ozbiljno.
Od Gašićke, probaj ako nađeš romane Mirna ulica, drvored i Voda, paučina - oba su odlična i za svaku preporuku.