Ja sam upravo, dosta teškim tempom, uspjela dovršiti katalonski roman Glasovi Pamana, Jaume Cabrea.
Koliko god voljela Cabrea (čitala sam Ispovijedam i Eunuhovu sjenu, bili su mi fenomenalni), ovo sam jedva iščitala do kraja. Unatoč svom vrlo istančanom i preposebnom stilu pisanja (u kojemu, btw, baš uživam) u ovoj knjizi od ca 630 stranica ima toliko bespotrebnog ponavljanja da mi je to već malo iščo na živce... Kao i učestalo preskakivanje iz jednog vremena u drugo, iz jedne situacije u drugu (čak i unutar iste rečenice)... Moram priznati da me sve skupa umorilo... I, kad sam napokon zatvorila knjigu, imala sam dojam da je sav taj narativ, prepun frankističko-falangističkih i antifašističkih suprotstavljanja, malo isklišeiziran, bespotrebno opširan, a da se ispod toga zapravo krije sasvim obična priča.
A, opet, čovjek zanimljivo piše, to moram priznati...