Pročitala sam nastavak romana Vrijeme je opak igrač Jennifer Egan, nazvan The Candy House.

Kuća od slatkiša je, pojednostavljeno, metafora za internet, društvene mreže i tehnologiju jer nas privlači svojim mogućnostima (među kojima je i pomoć protiv zaboravljanja), a zaboravljamo da ćemo nešto morati dati zauzvrat, i da to nešto može biti i vrlo dragocjeno (kao u slučaju Ivice i Marice koji su morali platiti svojim tijelima uživanje u slasticama).

Metafora ide i dalje, sve povlastice moderne tehnologije plaćamo baš onim u čemu su nam pomogle jer je pomaganje zapravo odmaganje, odnosno ulaganje u ono što će nas kasnije oštetiti, upropastiti. Kao što su Ivica i Marica mislili da utažuju glad, a zapravo su se tovili vještici na apetit.


Ovakvog banaliziranog zakljućivanja nema u knjizi. Ona jednostavno pripovijeda priče raznih likova od kojih su većina poznata iz prvog romana. Ima tu i poigravanja s tehnikama, kao i u prvom romanu, samo ono što je 2013. bilo eksperimentiranje, 2022. je samo blago različito već viđeno relativno novo.


Možda se sjećate da sam romanom Vrijeme je opak igrač bila oduševljena. Ovim malo manje, iako je bilo trenutaka kad me je sasvim ponio i zanio. Malo mi je žao što sam od čitanja Vremena zaboravila većinu likova i događaja iz njega, Da sam ih čitala u nizu, vjerujem da bi mi se još više svidio. Dosta komentara već najavljuje da će se u budućnosti ova dva romana tiskati u istom svesku. Meni je to dobra ideja.