Benjamin Labatut - Kada više ne razumijemo svijet knjiga je koja će se sigurno naći među naj-naslovima koje sam pročitala u 2022. iako je zapravo uznemirujuća i zastrašila me na način kako horori ne uspijevaju, pobuđujući u meni jezive slutnje o budućnosti čovječanstva.

Tema su - znanost sama, znanstvenici i njihova otkrića, a riječ je, kako sam autor kaže, o miksu činjenica i fikcije o nekolicini od najvećih umova 20tog stoljeća, koji su krojili stvarnost u kojoj živimo danas. Zanimljivo je bilo čitati o ljudima koji su živote podredili spoznaji i uvjerenju o nužnosti progresa. Prije svega jer su često bili opsesivni osobenjaci, neki i pravi luđaci (kaže Labatut da se to odnosi gotovo isključivo na matematičare ).

Eh, a nekoć sam jako voljela matematiku i često prepričavam kako sam jednom sanjala rješenje nekoga zadatka. Neću nikada zaboraviti taj ekstatičan osjećaj! Utoliko sam uvijek zavidjela znanstvenicima, istraživačima. No, ova knjiga otkriva da ne treba biti zavidan. Naime, znanost je novčić s dva lica, rješenje koje uvijek rađa novi problem, što je blještavija njezina svjetlost to je mračnija sjena koja ju prati. A velike ideje (uvijek) ostavljaju traga i na njihovim tvorcima, kao da teret dostignuća svija njihovu stvarnost, prebacujući ih u usporedni kolosjek, na mistično mjesto uvida u još neostvarenu budućnost, mjesto mistike i snova. Tako bar piše Labatut o junacima znanja. I povjerovala sam mu, jer kako izdržati pritisak odgonetanja prave prirode svijeta, pronalaženja jednadžbe života, bez da to prije ili kasnije, završi na mračnoj strani.

Pročitati knjigu (i) o idejama poput singularnosti, kvantnoj mehanici i drugim složenim znanstvenim pitanjima može se činiti zahtjevno. Ali nije, više je začudno, jer spisatelj je vješt i iza šume stručnih črčkarija skriveni su proplanci punokrvnoga romana (došla sam do zaključka da je ovdje u pitanju roman, bez obzira na fakte, biografske i esejističke elemente). I čak se nisam mnogo patila s razumijevanjem pojmova, iako ne posjedujem uvid u fiziku te razine. Zato sam bjesomučno prepisivala neke odlomke, podjednako zadivljena i zgrožena, ljepotom rečenica o dualnosti znanja - njegovoj ljepoti i dijaboličnoj prirodi. Knjiga je zapravo vrlo kratka, a u nas još nisam pronašla kritiku koja bi mi nešto značila. Zato evo tekst iz New Yorkera - link . Ne mogu suditi o prijevodu, mada imam pitanja. Među ostalim izdavaču i uredniku oko odabira naslova, prepisanog iz engleskoga prijevoda. Ne sviđa mi se. A i za autora imam neke upite