 |
|||
Ja definitivno pijem kavu dok citamBeti3 prvotno napisa
stovise, cesto citam knjigu na kavi. Ponekad i klinca hranim dok citam
Posljednje uređivanje od Jadranka : 21.10.2022. at 13:01
Eh, da, ja sam prije znala čitati dok peglam. Pustim audio knjigu i udri.... To sam radila dok su djeca bila manja, a više veša koji je trebalo peglati. Otkad sam nabavila kombiniranu perilicu sušilicu, ne peglam više često, pa mi se ne isplati za tih pol sata tjedno koliko mi treba da opeglam muževe košulje. Ostalo samo slažem. Inače, probala sam si pustiti audio knjige u autu, ali nije dobro - za vožnju mi treba puna koncentracija, pa mi ne paše audio knjiga. Radio je druga priča, ali uvijek biram stanice na kojima su vijesti i stanje na cesti. To podnosim.
Kad je knjiga dobra, hvatam svaki slobodan trenutak za čitanje, u tramvaju kad idem doma s posla, uz jelo i sl., naravno da uvijek pazim da knjigu ne oštetim, to mi je svetogrđe..
Tako sam i jučer čekala u bolnici na jedan manji zahvat, uz knjigu, ne znam zašto tek sada, no napokon sam uzela u knjižnici Ciganina, ali najboljeg Kristiana Novaka, i izvrsna je.
Uz Vošickog i Mladenku kostonogu, definitivno najbolje od naših suvremenih autora kaj sam pročitala u zadnjih par godina.
Sad jedva čekam pročitati Črnu mati zemlu...
jutarnja kava vani na terasi uz knjigu
kad sam sama, ručak uz čitanje
ma nema boljeg!
rade, radeDok mi je knjiga u ruci, ne jedem i ne pijem, a kad pročitam ovaj Betin opis, mogu se samo nadati da to ne rade ni ostali korisnici knjižnice
u svoju obranu - fakat pazim da ne zasvinjim knjigu, bilo da je moja ili iz knjižnice, svejedno.
Ja i pijem i jedem uz knjigu, ja sam svinjica. Ali samo ako je knjiga jako dobra.
Pazim… koliko mogu :D
Probaj s publicistikom ili podcastima, beletristiku ni ja ne mogu, ali ovo drugo mi je super.
A propos svetogrđa - knjige iz knjižnice pazim, svoje ne pazim. Svoje zapravo dosta i dijelim, imam ograničen bibliotečni prostor, alergična sam na prašinu, na festivalima namjerno ne skupljam potpise pisaca, sve u cilju da sam "bibliotečno protočna" i da nisam knjižni "attachment parent", tj. da nema tog "attachemnta", tj. da je količina uvijek jedan te isti ormar, ostalo dajem naokolo nakon što pročitam. Ne znam koju knjigu bih sačuvala za sebe za "vijeke vjekova", toga je vrlo malo, a u to spadaju možda neki vodiči, neka lokalpatriotska poezija, neka stručnareferentna literatura . Nisam od ispisivanja rečenica s lijepim značenjima itd.
Posljednje uređivanje od ina33 : 22.10.2022. at 18:18
Ja sam fetisist i stalno kupujem knjige, samo dodajem nove police i preslagujem.
Neke knjige moram imati doma jer im se stalno vracam. Isto tako posudjujem non stop sto je malo postalo problem jer ljudi ne vracaju a ja zaboravim kome sam sto dala. Zadnjih par mjeseci pokusavam dokuciti kome sam dala Ima vrijeme za sve od Knausgaarda ali mislim da cu morati prihvatiti da je necu vise vidjeti
Jedino kava/čaj uz knjigu. Prasac sam i garant bi ih zamazala.
Knjige nikada ne kupujem. Ne mogu niti financijski niti imam mjesta.Srećom imam na raspolaganju odličnu knjižnicu s ne prevelikim brojem korisnika, barem ne moga ukusa, tako da sve sto smislim čitati jako brzo dodje u moje ruke.
E da, gostovao nam Ferić nedavno, Putujuće kazalište sam ipak kupila iako sam ju pročitala.
Ni ja nemam mjesta za kupovinu knjiga, ali knjiga koju vučem sa sobom još od mladosti je autobiografija Henrija Millera, Knjige mog života. Ima i drugih,, ali da moram izabrati jednu za ponijeti sa sobom na pusti otok, uzela bih tu.
Je li netko čitao Signale i svjetionike? https://fraktura.hr/signali-i-svjetionici.html Spremam se to kupiti bliskoj osobi za rođendan, pa me zanima.
Došla sam do pola Mladenke kostonoge, jako mi se sviđa, baš je posebna.
Meni je isto bila super, s tim s to mi je prva polovica definitivno bolja, kasnije me je malo zapilao, mislim da je komotno mogla biti bar 100 stranica kraca.
Sad dam pocela Putujuce kazaliste od Ferica, bas se veselim.
Totalno se slažem!
Pokušala čitati Stvari o kojima sam šutjela, došla do pola i stala. Ne volim tu vrst dokumentarističke literature, a mislim da imam i neke obranaške mehanizme puno čitati o toj iranskoj muci jer zamišljam kako bi meni ili mojoj kćeri u toj situaciji bilo - ne znam, sporo mi je išlo, odustala na pola i vratila u knjižnicu.
Sad čitam novu Rudanicu. Nisam nju baš nešto čitala, ali sjeda mi, zna pripovijedati. Ona je kontra-slika Slavenkine "nevidljive žene" - što je starija, to je vidljivija
Gertraud Klemm: Hippocampus
Vrlo originalan, zabavan, a istovremeno ozbiljan roman o feminizmu, ili bolje rečeno, o naličju muške dominacije u kulturnom (i drugom) svijetu, ispričan kroz prizmu subverzivnog djelovanja postarije žene i mladog muškarca. Roman je vrlo hvaljen u kritikama, i jasno mi je i zašto. Autorica je, usput, uz popriličnu dozu ironije prikazala austrijsku provinciju.
Kapka Kassabova: Granica
Ova me knjiga malo razočarala, očekivala sam više. Roman engleske autorice bugarskog porijekla, o tromeđi na rubu Europe i Balkana - granici između Bugarske, Turske i Grčke. Naravno, neizbježno je evociranje doba željezne zavjese, ali tu je, osim vlastitih frustracija komunističkim režimom (kojeg, zapravo, kao stanovnica glavnog grada nije ni osjetila u tolikoj mjeri kao stanovnici tih pograničnih područja!), uplela i mnoštvo narodnih vjerovanja i mitova, pa sam se na mahove pitala: je li ovo dokumentaristička knjiga, putopis, knjiga o narodnim vjerovanjima, ili što? Dojam mi je postao bolji u sredini knjige, kad je prestala pisati o mitovima i legendama i prešla na konkretne priče konkretnih ljudi koje je upoznala putem. I tu mi je knjiga postala puno čitljivija i zanimljivija (u početku sam čak mislila odustati od nje). Jest da je završno poglavlje o skidanju urokaali opći dojam je ipak više dobar nego loš. Ipak, ne mogu ne pomisliti kako bi npr. Andrzej Stasiuk o tom kraju napisao bolju knjigu.
Dina Rubina: Na sunčanoj strani ulice
Eh, a ova knjiga mi je pravo otkriće, potpuno me osvojila i ne mogu prestati misliti na nju i nakon što sam je pročitala. Za autoricu nikad ranije nisam čula (a vidim da nije ni mlada ni nepoznata), ali po stilu pisanja rekla bih - literarna mlađa sestra Ljudmile Ulicke
Roman je, prije svega, posveta Taškentu i odrastanju u tom gradu 60-tih godina, ali i sjajno ispričana priča o Veri, isprva zapuštenom djetetu koje odrasta uz grubu majku sumnjivih poslova, ali malo-pomalo nalazi svoj put i postaje slavna uzbečka slikarica. To je sve što mislim otkriti od radnje, ostalo otkrivajte sami kroz čitanje. Od priče me još više osvojio autoričin stil, u kojem miješa vlastita sjećanja s literarnim likovoima, pa se na kraju više ne zna, što je realnost, što su mutna sjećanja, a što je potpuno izmišljeno. A rečenice su joj takve da ostavljaju bez daha. Evo samo malo, za doživljaj:
"Do šezdesetih su godina željezne grablje sovjetske ravnopravnosti uspješno uništile zatucanost u povrtnjaku družbe naroda."
"Tako se malo-pomalo pripremala za buduće otiskivanje od kopna pod nazivom MAJKA. Tako robijaš priprema bijeg iz zatvora, opskrbljujući se zalihama dvopeka; tako mornar, koji bježi s broda, u glavi planira rutu. Doći će vrijeme, djevojčica je mislila, kad će proći pored te strane žene, i ne osvrnuvši se...“
„... no baš u to doba život je poskočio, zanjihao se, grunuo i srušio se jer se u Taškentu dogodio potres.“
Kraj je, doduše, pomalo melodramatski zbrzan, tako da nije ostavio takav snažan dojam kao početak i sredina, ali svejedno, cjelokupan dojam je nevjerojatan. Ovaj roman definitivno mi ulazi u top 10 pročitanih ove godine, a možda je i najbolji od njih. Svakako preporučujem!
U prvoj verziji posta ispisalo mi je naslov prve knjige Kršitelj koda ocampus
u zadnje vrijeme pratim fb novinarke jutarnjeg snježane pavić koja puno (kroz feministički diskurs) piše i o knjigama, i baš se neki dan razvila žustra rasprava ispod podužeg osvrta na klemminu knjigu.
već tad pročitano me baš zaintrigiralo, a još ako kažeš, tanja b, da je knjiga zabavna, ide na to read listu.
inače, nabavila sam i hbo i netflix. zato me nema na topicu
Chesil, super, hvala, sad sam je zapratila na fejsu jer mi nikad dosta rasprava
I meni ide na popis.
Trenutno čitam Crvena i bijela latica, Michael Faber. Ogromna knjiga, preko 800 stranica, ali ide brzo i lako, strašno dobro teče. Klasični stil viktorijanskog romana, ali okrenut naglavačke, iznutra prema van.
https://dzepna.com/product/grimizna-i-bijela-latica/
Rječnik je lijep i bogat, povremeno me zbune pojedine loše prevedene fraze i riječi. Ne znam što da mislim o tome.
Imam i Starenje za početnike koje je Snježana Pavić preporučila u svojoj ratobornoj facebook kolumni, ali nisam još počela. I Vatru i Krv Georgea Martina, s njome se baš mučim, ne ide mi.
I posljednju, malo klasike, Eshil, Orestija - ima krvi do koljena.
Ja sam procitala Fiziku tuge od Georgija Gospodinova. U pocetku mi nije bila nesto, al na kraju mi se uvukla pod kozu. No u njoj sam nasla gdje se spominju Zapisci pod uzglavljem od Sei Shonagon - knjiga iz 10/11 stoljeca - napisala ju je dvorska dama s japanskog dvora. Uzela sam je i knjiga me odusevljava - veoma simpaticno i slikovito, al ne preizravno, opisuje sto se zbiva oko nje, i usput pravi svakakve duhovite popise. Sve je u nekoj formi kratkih misli.
U medjuvremenu sam procitala i Kako smo prezivjeli od Doris Lessing. To mi se isto turbo svidilo, iako na kraju nisam nista shvatila
I pred koji dan sam bila u Postirama na Bracu i sjetila se Vladimira Nazora (on je od tamo) - pa sam uzela par njegovih knjiga da malo guštam. Jako volim njegovo pisanje.
Ja slistila Ferica danas, odlican je, nisam ga ispustala iz ruku. Malo se ugledao na Knausgaarda ali neka, dobro je.
Nisam inace od nekih silnih analiza, ali upalo mi je u oko da bas zna lijepo poentirati zadnju recenicu u poglavlju, bas ono cherry on the top. Njam.
Evo, dala si mi ideju za knjižnicu, pa ga upravo čitamNepretenciozno pisano, lako se čita, poglavlja su kratka i pogodna i za usputno čitanje jer ne traže duboku koncentraciju. Ima dosta detalja iz političkog života Jugoslavije odmah nakon rata, pa nije za nekog koga politika i povijest uopće ne zanimaju. Ali, naprotiv, vrlo je zanimljivo nekom tko ima iole interesa za to, i taj dio je dobro napisan - Perišić je ipak prvenstveno povjesničar i tu je jako pazio na detalje. Osobito mi je zabavno kako je prikazao Krležu i ufurao se u njegov mentalni sklop
Ukratko - od mene, preporuka za rođendan!
Pročitala sam Pavičićevu Mater Dolorosu
Dobar, dobar je
Njegov prepoznatljiv stil, iako je prilično rano jasno who done it, ipak je do kraja neizvjesno, baš mi se sviđa kako drži napetost - hoće li ga uhvatiti, hoće li biti kažnjen, kako će se razmotati priča ...
volim Pavičića i nije me razočarao novim uratkom, dapače uživala sam u čitanju
Timothy Snyder: Krvava prostranstva
Tu su i Kardelj i Ranković, ali za Miloša će susret s Titom biti sudbonosan | Express (24sata.hr)
Evo još malo o "Signalima i svjetionicima"
tanja_b, hvala! Bit će to dobar poklon. To mi je za bratića (generacija bliska Perišiću, ali i meni
Meni se baš svidjela knjiga, što više razmišljam o njoj. Ima neke sličnosti s Čapekovim "Običnim životom", ali možda je to i slučajnost - pitanje koliko je ljudi to uopće čitalo.
Snyder je odličan, ja sam čitala On Tyranny, a mm je čitao Bloodlands - ako je to ta koju ti čitaš (ja sam počela ali me je nešto drugo bilo obuzelo).
Gledala sam i neka njegova predavanja i debate na youtubeu i baš me je oduševio, pametan, a pitak i pristupačan.
Je, Bloodlands sam i ja već prije nabavila u epub formatu, a sad sam slučajno naletjela na Krvava prostranstva (to je ista knjiga prevedena na hrvatski) kad sam po internetu tražila što je sve napisao Vuk Perišić. On je preveo Bloodlands na hrvatski.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 08.11.2022. at 12:52
"Zelena svjetla" - počela sam, ali zatvaram. Ne da mi se gubiti vrijeme na takve samodopadne šuplje gluposti.
Delphine de Vigan: Djeca su kraljevi
Delphine de Vigan poznata je po tome da piše o teškim temama, tako da je čitanje njezinih romana pomalo mučan doživljaj. U ovoj knjizi uzela je temu koja nije mogla biti aktualnija - život djece influencera i cijena koju ta djeca plaćaju zbog opće popularnosti na društvenim mrežama i internetu. Priča je ispričana kao krimi-zaplet, što drži pažnju čitatelja jače nego da je odabrala neki drugi format, i moram reći da iskustvo čitanja nije bilo toliko mučno kao kod prošle njezine dvije knjige koje sam čitala (Ništa se ne opire noći, Odanosti). Iako je i dalje pristup vrlo ozbiljan, i upozoravajući. Jedna od onih knjiga koje bi trebalo pročitati što više ljudi.
Joj, hvala ti!!!! Na nju sam hooked, ona mi je nova Amelie Nothomb, samo što piše životnije.
hvala na ovom komentaru, volim amelie, tj njene ranije knjige, sad je dosta počela fušati.
ja čitam Voda, paučina od Nade gašić i ne sviđa mi se. Devet života gospođe Adele mi je bila super, a ovdje me užasno živcira kad pripovijeda u dječjem licu.
I inače mi je taj dječji rakurs dosta problematičan, rijetko tko mi to uspije izvući da mi ne ide na jetra. Ili idu u preveliki infantilizaciju i poglupljivanje djece, ili su previše sentimentalni, ili pišu onako kako misle da djeca razmišljaju a zapravo kao da se uopće ne sjećaju dječjeg glasa i sve mi skupa izgleda jako isforsirano.
jedni od rijetkih koji su taj dječji glas po meni izveli dobro su Mitchell, Knausgaard i Karakaš.
Smijeh slobode. Kupujem pa gledam 4.izdanje150KN, a 5. izdanje 300. Zna li tko koja je razlika?
Preporucam! Ja imam cetvrto izdanje. Tu ima dodatak o P. Lucicu u odnosu na prethodna (par strana). Ne znam koja bi razlika mogla bit u 5.-om izdanju. Al ne vjerujem da je neka velika.
Hvala. Upravo imamo doma iz knjižnice drugo izdanje. Sram me priznati da mi nije došao pod ruku, ali mom sinu je, upravo ga čita.
Prije njega Bili libar.
Nadovezujem se na preporuke za knjigu Gertraud Klemm, evo izvrsnog razgovora s njom: https://mvinfo.hr/clanak/gertraud-klemm-ne-mozete-odstraniti-patrijarhat-iz-intelektualne-zajednice
Puno je toga što mi se svidjelo u tom tekstu (i što bi se možda bolje uklapalo u neke druge forumske teme), ali izdvojila bih ovaj citat koji se tiče baš knjiga i čitanja:
Perverzno je i to što se događa s Instagramom, sa svom silom „književnih blogova“ na kojima možete pronaći slike knjiga, šalica kave, vrećica čaja, mačaka i kolača, ali niti jednu književnu kritiku ili recenziju. Knjiga je postala ukrasni predmet, njome se uljepšava životni prostor. Kao da će vas posjedovanje velikog broja nepročitanih knjiga učiniti privlačnijima! To je dobro za pisce jer poboljšava prodaju knjiga, ali za književnost je loše i posve ludo. Opet, fetišizacija knjige je i prije bila prisutna, samo manje vidljiva pa nam je to možda i u habitusu.
Kristijan Novak je maestralno prikazao dječju perspektivu u Črna mati zemla, meni osobno najjači dio tog genijalnog romana!
Kanga, slazem se, na njega sam zaboravila
Procitala sam 3 stranice Porijekla od Stanisica i vec vidim da ce mi se svidjeti
moj "omiljeni" instagram trend je slaganje knjiga u policama naopako, prema naprijed se okreće bijela sredina listova, a ne hrbat knjige, da ne bude previše boja
Da se javim nakon duuuuge pauze od čitanja.
Prijavljujem nepročitan prequel Igara gladi, Balada pjevica i zmija Suzanne Collins. Mučila se pa odustala na dvije trećine romana. Inače volim Igre gladi.
Avni Doshi - Zagoreni šećer
Roman o odnosu majke i kćeri u suvremenoj Indiji. Majci koja je ostavila muža i otišla s djetetom u sektu. I sve što to dijete, danas umjetnica u pokušaju, nosi kao teret prošlosti. Pogotovo jer se majka danas bori s demencijom.
Priznajem, imam vrlo subjektivni problem s Indijom i njezinim motivima, pa mi je i ovdje to bilo odbojno. Kraj i razrješenje priče je potpuno zbrzano.
Benjamin Labatut - Kada više ne razumijemo svijet
Ponukana anamarinim oduševljenjem, jedva sam čekala ovo uzeti u ruke. Ali, avaj, mogla sam samo preskakati teorijske dijelove, stvarno mi je apstraktno razmišljanje svemir daleko. Oni dijelovi između sa stvarnim i/ili romansiranim detaljima života znanstvenika su mi bili odlični.
I ja imam subjektivni problem s Indijom i njenim motivoma, jos kad je povezano s povijescu mi je neprozirno - Arundati Roy i Ministarstvo srece mi je bilo neporbojno/dosadno, a vecina odusevljena.
Annie Ernaux definitivno mi je ovogodišnje otkriće. Brojim sad i vidim da sam pročitala pet njezinih knjiga u ovoj godini.
Nakon Godina, Događaja, Jedne žene i Mjesta, jučer sam pročitala i njezine Djevojačke uspomene. Još jedna autobiografska knjiga, duboko introspektivna, u kojoj propituje vlastito traumatično iskustvo iz mladih dana i koje je odredilo njezin daljnji razvoj, osobni i profesionalni. Na mahove mi je knjiga bila uznemirujuća, nisam je mogla prebrzo čitati iako je kratka. Ali oduševila me, kao i svaki put.
Palo mi je šaka englesko izdanje ove knjige
Leonardo Padura: The Man Who Loved Dogs https://en.wikipedia.org/wiki/The_Man_Who_Loved_Dogs
Nekako mi se baš potrefilo da naiđem na tu knjigu neposredno nakon čitanja Snyderovih Krvavih prostranstava. Malo sam gledala što od istog autora ima objavljeno na hrvatskom, pa vidim da je još 2018. objavljeno i hrvatsko izdanje https://hena-com.hr/knjige/cijena/co...i-je-volio-pse, ali nisam čitala. Svakako ću potražiti i druge njegove knjige https://hena-com.hr/autori/autor/leo...SAAEgLimvD_BwE
"Rujanska kupačica" od Mirjane Dugandžije nije moja šalica čaja - meni su priče bile hermetične, jedna mi se zapravo svidjela (o intervjuu nekog povjesničara umjetnosti u nekoj uvali), u ostalima teško mogu naći nešto za sebe. Više mi paše čak i Rudanica, možda je i do moje dobi - ona fakat odbija bit Slavenkina "nevidljiva žena", pročitala sam njenu "Doživotnu robiju".
Mladenka kostonoga - slučajno sam pred koji tjedan naišla na promociju knjige u nekom trgovačkom centru. Periš mi se toliko svidio da sam odma kupila knjigu. A i knjiga mi se skroz svidila.
Jos sam procitala "Mjesto za zvijezdu" od Patricka Modiana. Njega inace jako volim, al ova knjiga mi je bila bitno drugacija od svih ostalih njegovih koje sam procitala. I stil i atmosfera su drugaciji. Vise je sve kaoticno, a manje nostalgicno. I ima puno referenci na ljude (uglavnom Francuze) za koje nemam pojma tko su, i na detalje vremena o kojem zapravo malo znam. Al mozda je jos jednon procitam polaganije i uz proucavanje tko je tko. Isto je zanimljivo prozivljavanje mnogih zamisljenih zivota od strane glavnog lika.
Bit će ti u nedjelju njezin film na Human Rights Film Festivalu. https://humanrightsfestival.org/blog...-annie-ernaux/
Znam već
Na Interliberu sam kupila knjigu za koju sam znala da neće tako skoro doći u naše knjižnice (jer i inače ne-hrvatska izdanja slabo dolaze k nama), a u kojoj stvarno uživam čitajući.
Almin Kaplan: Kućni ljudi
O knjizi se dosta pisalo kod nas (zato sam je i zapazila), a ono što mogu reći sa svoje strane je da predstavlja divno, opuštajuće štivo za svaki dan. Stoji mi na stolu u dnevnom boravku i kad poželim pročitati par stranica, uzmem i pročitam. Nema radnje koja drži pažnju tako da se knjiga ne ispušta iz ruku. Nema zahtjevnih dijelova teksta koji traže odmornost i koncentraciju. To je naprosto opis svakodnevnog života jedne obitelji u hercegovačkom selu, između Stoca i Mostara, u proljeće i ljeto 2021., kad je korona još uvijek bila itekako aktualna, ali nije bila jedina značajka života. Zapravo se baš lijepo nadovezuje na "Dnevnik 2020." Lane Bastašić i ostalih autora. Pa tako autor opisuje i dane koje provodi u kući jer nema volje ni za što drugo, i trčanje okolicom (i ozljedu koljena), i uobičajene temperature i viroze dvoje male djece, i rad u vrtu koji ga osobito ispunjava, a u dubljoj razini teksta možemo iščitati i nešto o ratnim traumama, vlastitim strahovima (potres je tu osobito čest motiv), odnosu s roditeljima, i koječemu drugome, ali bez pretencioznosti i dociranja.
U svakom slučaju, prava knjiga za čitanje u ovo doba godine kad nisam baš puno vani, kad i sama postajem "kućni čovjek"
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom