Goran Tribuson: Obiteljske slike

Kad sam posudila knjigu u knjižnici, nisam znala točno što posuđujem jer je Tribuson imao u Mozaiku knjiga jednu knjigu istog naslova koja se nije prodavala, već su je na poklon dobivali članovi Svijeta knjige. Mene je uvijek zanimala ta knjiga jer mi se uvijek sviđala Tribusonova autobiografska proza i sve sam drugo osim nje pročitala.

Kad sam uzela ovu u ruku, shvatila sam da se radi o antologiji već postojećih tekstova (koje sam već pročitala) pa sam mislila kako ću je samo prolistati i vratiti u knjižnicu. Međutim, dogodilo se da sam je na kraju pročitala do kraja, bez preskakanja. Loša vijest za moje pamćenje je da se većine toga nisam sjećala otprije, a dobra vijest je da mi je bilo zanimljivo i milo čitati, kao da je prvi put. I dalje je duhovito i zabavno, a čak ni nema puno ponavljanja.

Kad sam čitala posljednju u nizu takvih knjiga, Vrijeme ljubavi, bila je dosta nesređena, zbrkana, kao da nije uređivana, a s ovom knjigom nisam imala takav dojam, čak bih rekla da je poprilično pročešljana i uređena.

Baš mi je drago da sam je posudila i pročitala.