jennifer_gentle prvotno napisa
Sad sam se sjetila da sam pročitala od Stanišića Porijeklo i da sam baš htjela ovdje nešto komentirati kad sam je pročitala. Knjiga mi je imala super vinjeta, ali i onih malo slabijih, ono što mi je bilo zanimljivo da je to 2. naša knjiga (uz Mladenku Kostonogu) koju sam pročitala ove godine (mislim, naša - nisam sigurna je li napisana zapravo na njemačkom?) koja je imala taj tzv. otvoreni čitateljski navođeni završetak (ne znam, vjerojatno postoji neko stručnije ime). Moram priznati da nisam sigurna koliko je to bilo uspješno u obje knjige, ne kužim poantu, nije mi nekako organski izraslo iz fabule - imam dojam da ni jedan ni drugi nisu znali kako završiti knjigu pa su se uhvatili tog nekog gimmicka. Nije mi imalo nikakvu dodanu ni literarnu ni emotivnu ni spoznajnu vrijednost, zapravo me je živciralo i jedva sam čekala zgotoviti s tim. Kako se vama to činilo?
Npr u Školicama od Cortazara (obožavam tu knjigu) mi je to čak imalo smisla, iako sam i nju zapravo pročitala na konvencionalan način jer toliko volim njegovo pisanje da sam jednostavno htjela pročitati sve.
Odgovori s citatom