na temu, opet imam nekakvu krizu čitanja, sve lake knjige su mi zamorne i dosadne, a za teže nemam dovoljno koncentracije. ipak, uspjela sam pročitati Srce crno kao tinta, R. Galbraitha. kažu svi, pa mogu i ja, moglo je i kraće. ali Rowlingova zavodljivo i lako piše, zna izabrati temu, žena je hitmejkerica, pa uspijeva držati pozornost i mene, raspršene čitateljice u krizi.

sada sam na nekoj SF limunadi Mary Robinette Kowal, Put do zvijezda, o astronautkinji iz 50tih godina 20. stoljeća. u zadnje je vrijeme neka moda smještati radnju u sredinu 20. stoljeća i pisati o ženama-znanstvenicama koje ruše predrasude, i utiru put ravnopravnosti žena. slična ovoj je i knjiga Bonnie Garmus, Lekcije iz kemije. obje sam knjige uzela, kao nešto ću lagano, da ne mislim puno, samo da je zabavno, a zapravo su mi na neki način bile iritantne, i dale mi misliti zbog fenomena da se u 21. stoljeću piše iz ovakve perspektive. a obje knjige napisane su kao po ključu, nekonvencionalna genijalka suočena sa nesavladivim preprekama, uspijeva imati karijeru, uz opće obožavanje publike, i bar jednog ljubomornog muškog kolegu, mada uvijek ima i muškaraca koji ju podržavaju. a ista ta žena nije samo superpametna već je i moralno superiorna. nema tu mnogo nijansi, sve je bajkovito crno-bijelo, a ono što mi je najgore, humora nema ni u tragovima. kod čitatelja su takve knjige ludo dobro prihvaćene. kao zabavnih sjećam se čiklitova Helen Fielding ili Candance Bushnell, ladlitova Nicka Hornbija. Ima li uopće više takvog štiva?