Meni je upravo ta scena na sprovodu vrhunac romana, jer je kroz paralelu s antičkom tragedijom ispričao cijelu situaciju kao sveznajući pripovjedač. Po prvi put u romanu doznajemo okolnosti koje su prethodile događaju, a bogme i podlogu u stvarnim događajima ("koji nemaju veze s ovom pričom, vjerujte mi kad vam lažem" - majstorska zadnja rečenica!). Sprovod na taj način ispada pomalo iz radnje romana, odskače od njega i odjednom cijelu priču vidimo u novom svjetlu.
Dok sam čitala taj dio, bila sam istinski zadivljena kako je to složio. Onako, kad čitajući pomislim "kako je ovo dobro". Nemam taj doživljaj sa svakom knjigom, zapravo, s većinom knjiga to uopće ne doživim.