Sandro Veronesi: Kolibrić

Za razliku od prethodne knjige - Skuhati medvjeda - kojoj nisam mogla naći mane, ali me nije oduševila, ova knjiga - kojoj mogu priznati nekoliko nedostataka - jako mi se svidjela, s toplinom mislim o njoj.
Mogao bi čovjek reći da je to stvar kulture - hladan Sjever i temperamentni Jug, ali to ne objašnjava ovu činjenicu jer ja volim suzdržanost i sklad Sjevera, a nered Juga mi ide na živce.

Čitajući više puta sam se odvojila od teksta i pomislila: ma nemoj me, ali svejedno bi me svaki put opet uvukao i zainteresirao i pročitala sam je u 2 dana.

Radnja romana skače u vremenu i koristi različite tipove teksta: od klasičnog pripovijedanja do SMS-a, a ima mnogo referenci na knjige, glazbu i filmove koje na kraju knjige sve nabraja.

Iskoristio je autor priču da uplete u nju mnoga svoja razmišljanja o trenutku u kojem je svijet, a meni se čini da je to dosta vješto uklopljeno u tekst.

Stil je različit u različitim poglavljima, od kratkih rečenica u telefonskim razgovorima do glomaznih rečenica od više od jedne stranice u dijelovima u kojoj sebi daje slobodu komentara. Ponekad sam se morala vraćati na polovicu stranice da razumijem o čemu piše na dnu, ali bez obzira na to, čitanje mi je bilo lako i ugodno.





Što se tiče Demona Copperheada, žao mi je što se nisam vratila nakon čitanja napisati da mi je ukupan dojam bio jako pozitivan, bila mi je divna knjiga, jedna od onih s faktorom X, kad u jednom trenutku ne razlikuješ stvarni život od fikcije. Netko mi možda rekao veća od života