Iako imam hrpe knjiga otprije koje me čekaju ja sam se bacila na knjigu koju sam nedavno otkrila, Žena u polarnoj noći, nažalost, nije prevedena na hrvatski iako je u Austriji već 85 godina stalno u tisku.

Autorica je austrijska slikarica čiji je muž prije 3 godine otišao na znanstvenu ekspediciju na Arktik i ostao za stalno i sad pozove nju da mu se pridruži godinu dana na Spitsbergenu, najvećem otoku u otočju Svalbard. Ali oni neće živjeti u Longyearbyenu na jugu, nego u osamljenoj baraci na sjeveru otoka, udaljenoj od bilo kakvog susjedstva kilometrima. I neće biti sami - kad stigne na otok, Christiane sazna da će s njima živjeti norveški lovac koji nema interesa učiti njemački.
Iako su oni lovci, njoj je žao životinja koje žive oko kolibe (osim kad treba ručati jer ipak neće mjesecima ići u nabavku). Nezadovoljna je nedostatkom vitamina u njihovoj prehrani pa, kad naiđe na cvijeće u šetnji, jede ga, a izgleda da njena promišljanja o prehrani nisu bila luda jer je doživjela 103 godine.
Ispočetka ne vidi ništa lijepo ni zamamno u prirodi, ali njen stav se s vremenom mijenja.
Na sve opasnosti i neudobnosti života na Arktiku osvrće se s blagim sarkazmom i humorom.

Ono što je drugačije od memoara na koje smo navikli je da govori samo o događajima koje tamo doživljavaju, ništa ne saznajemo o njenom životu u Austriji ni kako to da je muž samo ostao živjeti na Svalbardu nakon završetka ekspedicije.
Ali jako je zabavno, duhovito i lijepo napisano, baš uživam, a nije još ni pao snijeg.

U knjizi ima i crteža i fotografija koje se u mojoj e-knjizi slabo vide, ali ponešto se može naći na internetu.