Margaret Atwood: Vražji okot
Ne znam u čemu je stvar, pročitala sam već nekoliko romana M. Atwood, svi su mi bili odlični, ali i dalje mi ona nije na popisu autora za kojima ću prvo posegnuti u knjižnici. Tako sam i "Vražji okot" uzela tek tako, bio je na polici, a nisam znala što drugo posuditi. Mislila sam da ga možda neću ni pročitati. I onda sam krenula i oduševila se. To je izuzetno inteligentno, lucidno, britko i zabavno napisan roman, s tako profinjenim humorom, a istovremeno povezan s možda najklasičnijim od svih autora - Shakespeareom.
I ne, ne trebate detaljno poznavati Shakespeareovu "Oluju" prije čitanja, jer je na samom kraju romana detaljno prepričana (to sam poglavlje prvo i pročitala, da se prisjetim detalja, jer sam "Oluju" čitala davno).
M. Atwood radi zapravo ono što je prije 50-ak godina radio Ivo Brešan - klasičnu dramu postavlja u suvremeni kontekst. Brešan je klasike postavljao u poslijeratnu Dalmaciju (da spomenem samo antologijskog "Hamleta u Mrduši Donjoj"), a Atwood je "Vražji okot" smjestila u kanadski gradić i u 21. stoljeće, gdje stvara radnju i okvir analogno Shakespeareovoj "Oluji". Pritom nudi i novo tumačenje Shakespearea, a toga nikad dosta.
Užitku čitanja sigurno doprinosi i majstorski prijevod Gige Gračan (obožavam tu ženu, njezini prijevodi uvijek daju dodatnu dimenziju djelu, genijalna je i samo se nadam da će - usprkos poodmakloj dobi - prevesti još ponešto).