Rescu me

[Mukica]

Jel pratite tu seriju?
Ja kad god stignem... Leray ima fakat dobru ulogu.

A jucerasnja epizoda je bila najbolja reklama za antidepresive ikada napravljena.

Dobro... A zakaj to pisem na zdravlju odraslih???
Zbog jucerasnje epizode i zato jer ja doma, skriveno od same sebe u kuhinji na vrh viseceg elementa imam antidepresive i doslo mi je, casna rijec, da ih odma raspakiram i pocnem piti nakon jucerasnje epizode. al nisam. Jos.

Kad mi je doktor prepisao te lijekove procitala sam uputstva i zakljucila da ih necu piti i stavila sam ih na vrh ormara jer su nuspojave jednako grozne kao i dijagnoza...
Malo sam se raspitivala i skuzila da fakat dosta ljudi koje znam trosi nekaj od tih "sretnica"... cak i neki za koje to nikad ne bi rekla nego sam misla da su takvi kakvi jesu po difoltu, a ne zato jer su na necemu...

Stalno se cudim kak su svi kul, a samo ja sam stalno u nekim ekscesnim raspolozenjima pa se pitam nije li to zato sto su "svi" na antidepresivima, a samo ja nisam...

Kakva su vasa iskustva s antidepresivima.
Cine li vas boljim tj. podnosljivijim osobama??? Kak sami sebe dozivljavate?

[Mukica]

Leray = Leary

...a sad kad sam procitala post tj. to kaj sam napisala, mislim si... pa kaj je tebi Mukica, kaj fakat mislis da bu ti neko odgovorio na ovaj post...

Mislim, ne bum se cudila ak ne dobijem ni jedan odgovor.
Jer iskreno, sad kad idem mislit o tome, ne znam bi li priznala ovak negdje javno da sam na antidepresivima (iako to nije nikakva sramota... ali...)

[ovca_i_janjad]

Ja sve tabletice, ali sve, zaobilazim u širokom luku. Priroda me učinila najboljom što mogu biti, sve ostalo dugoročno to uništava.

[ivarica]

Leray = Leary

ako on nastavi piti te tablete ja cu ih prestati gledati


ja sam skuzila dosta zena u srednjim godinama (preko 50) na antidepresivima, puno vise nego muskaraca.

[zrinka]

bila je jenda dobra oprah na ovu temu
mislim da amerikanci prednjace po tableticama, i ovisnosti

[marta]

Leray = Leary

ako on nastavi piti te tablete ja cu ih prestati gledati

hehehe, mene ne pucaju toliko tablete koliko vjerski sadrzaji...

[marta]

ja znam neke zenske osobe u pedesetim godinama kojima bi antidepresivi definitivno poboljsali zivot.
doduse, ne poznam tematiku i ne znam mogu li se kasnije skinuti s istih, a ostat "high", jer bas i nije opcija da se navuces pa moras ostatak zivota kljucat po tome.

[kli_kli]

strasno je to sa antidepresivima, a i drugim, stimulativnim sredstvima. znam neke (bliske) ljude, koji koriste i jedne i druge, po "potrebi".
mojoj mami je lekar opste prakse isto bio napisao recept za neke lilulice, ali sam joj ja bukvalno zabranila da ih uzme.
moje tetke su isto na pilulicama.

ja licno ne pijem nista. tesko je nagovoriti me na paracetamol kad imam visoku temperaturu.

[Andora]

serija je zakon!
taj lik je prošao sve vrste ovisnosti.... baš me zanima do kud to ide.
al ova od sinoć sa smijalicama :D

kaže mama djeci: tata je kao bolestan, zaljubljen je u mene! (eh, da mu je samo to)

[lucky day]

Stalno se cudim kak su svi kul, a samo ja sam stalno u nekim ekscesnim raspolozenjima pa se pitam nije li to zato sto su "svi" na antidepresivima, a samo ja nisam...

a haaa! znaci u tome je fora!
i ja se to pitala!

inace,u mom krugu prijatelj/ica se antidepresivi ne koriste (jedan slucaj,ali prestala nedavno) ali u sirem krugu i poznanici (pogotovo zenski dio) ima toga...
ne cudi me - tko moze biti normalan i jos cool u ovakvom svijetu... samo izuzetni primjerci vrste... mi ostali smrtnici nek se snalazimo kako najbolje znamo i umijemo..pa se lako padne u klopku instant rjesenja-valiuma, prozaca itd....
nemojtemekrivoshvatiti-nenapadamnikogatkoihkoristi-pogotovo ako jetokrajnjiizlaz... na primjer, postporodjajne depresija...

na mene jako utjece hrana-pa se njome lijecim (ali i razbolim ako se tretiram kao kanta za otpatke)...
a polakopocinjemsnjofkatipohomeopatiji...
no,nistanekoristim osim nekad tabletu protiv bolova za mengu ili biljno-medni sirup protiv kaslja ove zime...

inace seriju ne pratim, ne gledam bas tv...

[ninni]

seriju ne gledam, ali sad ste me zainteresirale...
ne pijem ni pilulice, ali znam par cura s posla koje su se nakačile na antidepresive po preporuci doktora, uz "garanciju" da ne stvaraju ovisnost. i jesu, bile su kao cool, nisu godinama suzu pustile. ali zato je "skidanje" s tih pilulica bilo ravno heroinskim krizama - znojenje, lupanje srca, panični napadi, histerija... ma užas.

[tanja_b]

Hm.
Ne gledam seriju (čak ni ne znam o kojoj seriji govorite), ali o antidepresivima nešto malo znam (onako polu-profesionalno).

Sami antidepresivi ne bi trebali izazivati ovisnost (tu mislim na Prozac, Zoloft i sl.) Problem je taj što se obično daju u kombinaciji sa sedativima (xanax, valium i sl.), koji izazivaju pravu ovisnost i krize.

Imala sam (i još imam) u užoj obitelji zoran primjer kako antidepresivi mogu pomoći (čak i bez sedativa), ali na žalost ih treba uzimati puno dulje nego što je dotična osoba bila spremna. Osobno to ne smatram sramotom, ali činjenica je da su psihičke bolesti (tu mislim na prave bolesti, a ne trenutna stanja duha) još uvijek stigmatizirane u društvu. Pa se tako i nehotice provlači podjela na "normalne" i "nenormalne". I otud je potekao i naš (obiteljski) problem koji se još nije riješio (mislim da nikad ni neće).

S druge strane postoje ljudi kojima nije teško za svaku sitnicu progutati šaku tableta (imam i takvih u familiji).

Jedno je prava depresija, koju treba liječiti, jer u suprotnom može dovesti do vrlo teških posljedica. Drugo je moda, koja je, rekla bih, u Americi posebno uzela maha.

[ninet]

Da imam dijagnosticiranu depresiju, naravno da bi ih pila...
Ovako....za svoje povremene nadrkitise popijem apaurin jednom u dva mjeseca i bog te veselio....

[LeaB]

Ja sam apsolutni protivnik antidepresiva. Ono što te može dići je i nama i treba to naći da malo porazgovaramo sa sobom.

Kud svijet ide kad se ljudi boje zaviriti u sebe i otkriti da su:
živčani danas- pa šta
imaju PMS- pa šta
da im se plače- pa plačite
da im se smije- pa smijite se
da bi ostali sami- zatražite
da bi se grlili- zagrlite nekog
da se bojite- podjelite to, strah postaje manji

i još nebrojeni razlozi zbog kojih se zovemo bićima.
Prihvatiti se, u paketu je recept. :D

[LeaB]

Prihvatiti se, u paketu je recept. :D

prihvatiti se u paketu, je recept.
Sad ima smisla.

[Natasa30]

S obzirom kako si ti to napisala u neku ruku ne zasluzujes da ti se javi bilo ko, ko se borio s depresijom ili pio antidepresive.

Jer iskreno, sad kad idem mislit o tome, ne znam bi li priznala ovak negdje javno da sam na antidepresivima (iako to nije nikakva sramota... Grin ali...)

Sramota sigurno nije i viska ti je oaj zeleni smajlic. Ima nas podosta na forumu koji smo vec pisali o tome pa si kako moderatorice kazu malo ukucaj u pretraznik.

Sretnice iliti Happy pills kako ih mnogi iz sale nazivaju uopce nisu to i tablete te ne cine sretnom ako ne promjenis svoj stav prvenstvenom, oko svoje bolesti jer da zamisli depresija je bolest, bolest mozga. A zatim moras promjeniti svoj cijeli zivot tj svoj stil zivljenja.

Quick fix nepostoji i ako mislis da ce ti samo tablete pomoci i da ce ti biti super cim ih krenes piti, onda nemoj niti zapocinjati.

Ja sam usporedno s tabletama mjesecima isla i psihologu na razgovore.
U sustini one rade u principu da vidisizlaz iz nekog tunela i da vidis mogucnost da nesto promjenis u svom zivotu i da zelis sve promjeniti i da imas volje za boljim zivotom.

Ljudima koji pate od depresije sve se cini nemoguce i sve im je pretesko pa cak i susret s drugim ljudima i imas osjecaj da su svi na Happy pills ali nisu nego je problem u tebi i ti si nesretan.

Godinama sam bila neki slabi pusac i uvijek sam zeljela prestati pusiti ali nisam imala snage ili volje sad kad se razmislim. Godinama sam htjela poceti vjezbati i ici u gym ali sam mislila ma nisam ja za to, saditi cvjece u vrtu, uzivati u djeci vise, biti sretna i zadovoljna, biti zadovoljna sama sa sobomi sve mi se cinilo nemoguce. Kad smo depresivni svaki problem nam se cini kao planina.

Antidepresivi sami od sebe nece pomoci. Najbolje funkcioniraju zajedno s terapijom (psihologom) i fizickom aktivnosti(vjezbanjem).

Prestala sam pusiti, idem u gym 3-5 puta tjedno a ako to nemogu ili trcim malo oko svog naselja ili brzo setam ono da podignem otkucaje srca. Cardio, cardio i cardio e izlaz iz depresije.

Sadim cvjece u vrtu, plivam, imam vise zivaca za djecu i muza, kad odvjezbam svoje osjecam se na vrhu svijeta a tablete sam prestala piti prije tri mjeseca i sve je proslo super.

Nisam se osjecala ko narkoman koji se skida s droge, znala sam se rasplakati i na tabletama kad mi je nesto bilo tesko tako da i te price padaju u vodu da ti je sve ruzicasto dok ih pijes.

Imam vise volje za zivotom i sad znam da sve mogu. Samo tablete mi nisu pomogle nego kombinacija puno stvari.

Ako nemozes ili ne zelis promjeniti neke zivotne navike, onda ih nemoj niti piti jer ti nece pomoci.

A ako se odlucih da ih pijes probaj s nekim strucnim i malo razgovarati o tome. Pogotovo prvih mjesec dana.

[sorciere]

Da imam dijagnosticiranu depresiju, naravno da bi ih pila...
Ovako....za svoje povremene nadrkitise popijem apaurin jednom u dva mjeseca i bog te veselio....

imaš li dovoljno povjerenja u doktora - da bi prihvatila tu dijagnozu? ja ne bih baš tako...

za povremene nadrkitise - ja se dobro izvičem .

[Andora]

za one koji ne znaju koja je serija;

Vatreni dečki na RTL-u

[lucky day]

Ako nemozes ili ne zelis promjeniti neke zivotne navike, onda ih nemoj niti piti jer ti nece pomoci.
.

mislim da bas zbog ovog ljudi upadaju u klopku tabletomanije...

[tanja_b]

Da imam dijagnosticiranu depresiju, naravno da bi ih pila...
Ovako....za svoje povremene nadrkitise popijem apaurin jednom u dva mjeseca i bog te veselio....

imaš li dovoljno povjerenja u doktora - da bi prihvatila tu dijagnozu? ja ne bih baš tako...

za povremene nadrkitise - ja se dobro izvičem .

Mislim da je jedna stvar ostala nedorečena, iako je Natasa to lijepo opisala:
Depresija NIJE nadrkitis. To je bolest koju treba liječiti. Lijekovima ili razgovorom s terapeutom, najčešće u kombinaciji.
Depresivno raspoloženje nije isto što i depresija. Svi mi povremeno patimo od lošeg raspoloženja i svakome se dešava da je malo "down". Depresivnima je svaki dan takav i to ih malo-pomalo izjeda.
Sedativi nisu isto što i antidepresivi. Da bi antidepresivi djelovali, treba ih uzimati kontinuirano nekoliko tjedana (4-6 tjedana), inače nema efekta.
O "navlačenju" na sedative i tabletomaniji ne bih ovom prilikom, to je druga priča.

[sorciere]

primjer "dijagnoze":

tip me opljačka, mazne mi KLJUČEVE OD STANA :shock: , ostanem bez sve love koju sam imala, dokumenata, čekova, kartica, itd... pošaljem dijete s tetom čuvalicom na vikend, i sva prestravljena - odem u centar za krizna stanja.

kako su me već nekoliko puta opljačkali (ja odudaram od prosjeka ) - naravno da sam bila prestravljena.

dijagnoza: paranoja, uzmite xanax.

:?

možda bih to nekako i "progutala", ali dok sam sjedila s doktoricom, neprestano je zvonio telefon. na SVAKI poziv je odgovarala: smirite se, uzmite xanax...

nakon nje - otišla sam na policiju, i pitala najobičnijeg policajca - da li sam paranoična. nabrojila sam mu sve što mi se do tada dogodilo, i čovjek je rekao da s doktoricom nije baš sve u redu - i da je moj strah jako realan. razgovarao je samnom nekih 10-15 minuta u potpunom miru, rekao da se vjerojatno neće ništa dogoditi jer takvi uzmu samo lovu i čekove - i da se probam naspavati.

u 21h sam uzela taj odvratni "lijek", u 21.30h sam doslovno pala na krevet. probudila sam se u 9h slijedeći dan, s osjećajem mamurluka kojeg nisam imala ni nakon najvećih ružavela.

ne želim piti lijekove ovisno o tome na koju nogu je ustao "dijagnostičar".

[buca]

kako radim u ljekarni susrećem se i s depresivnim pacijentima, i ono što im je uglavnom zajedničko je činjenica da im psihijatar/psiholog služi samo zato da im propiše lijek i s vremena na vrijeme poveća ili smanji dozu. od razgovora ni R, a to je ono što je najvažnije, da im se pomogne razumjeti njihovo stanje i pokuša naći rješenje.
imam prijatelja koji boluje od depresije. bio je dva puta hospitaliziran. pričao mi je kako izgleda jedna vizita- veli doktor dobar dan,ste dobro, a on odgovori-nisam. na to doktor veli-pa bit će bolje i ode dalje.
što vrijede sve te terapije lijekovima ako nemaju kome reći kako im je.

[a zakaj]

buca, koliko ja znam, stav psihijatara je da u nekim stanjima pacijenta ne mogu uopce poceti lijeciti psihoterapijom, dok ga lijekovima ne dovedu u neko koliko toliko stabilno stanje.

Sorciere, mislim da je jako vazno da postoje ljudi kojima su DIJAGNOSTICIRANE psihicke bolesti, jer je to nacin da se tim ljudima priznaju njihove teskoce (od strane obitelji, prijatelja, poslodavaca...), umjesto da ih se jednostavno smatra problematicnima. Takodjer, mislim da kao drustvo jos moramo puno napraviti da bismo nekog s dijagnosticiranim psih. poremecajem prihvatili bez predrasuda, jednako kao nekog s dijagnosticiranim dijabetesom (a mozda ni dijabeticara ne prihvacamo skorz bez predrasuda?).
Druga strana tog problema je to sto dijagnosticara ima svakojakih, a lijecenje lijekovima se cesto svodi na eksperimentiranje.

[Zdenka2]

buca, koliko ja znam, stav psihijatara je da u nekim stanjima pacijenta ne mogu uopce poceti lijeciti psihoterapijom, dok ga lijekovima ne dovedu u neko koliko toliko stabilno stanje.

Sorciere, mislim da je jako vazno da postoje ljudi kojima su DIJAGNOSTICIRANE psihicke bolesti, jer je to nacin da se tim ljudima priznaju njihove teskoce (od strane obitelji, prijatelja, poslodavaca...), umjesto da ih se jednostavno smatra problematicnima. Takodjer, mislim da kao drustvo jos moramo puno napraviti da bismo nekog s dijagnosticiranim psih. poremecajem prihvatili bez predrasuda, jednako kao nekog s dijagnosticiranim dijabetesom (a mozda ni dijabeticara ne prihvacamo skorz bez predrasuda?).
Druga strana tog problema je to sto dijagnosticara ima svakojakih, a lijecenje lijekovima se cesto svodi na eksperimentiranje.

Potpisujem. A problem je također i tome što ljudi sami sebi olako dijagnosticiraju depresiju kada se o tome uopće ne radi i posežu za nepotrebnim lijekovima. Nije svako loše raspoloženje ili zabrinutost depresija. A kad je depresija, to je ozbiljno stanje koje treba liječiti.

[sorciere]

"Sorciere, mislim da je jako vazno da postoje ljudi kojima su DIJAGNOSTICIRANE psihicke bolesti"

a zakaj, meni je savršeno jasno da postoje ljudi s psihičkim bolestima. i znam da im je teško. ali nisam govorila o tome, već o tome kakvih "dijagnostičara" ima...

naime, vrlo često se OLAKO stavljaju dijagnoze (npr. svako življe dijete dobije etiketu "hiperaktivno", osobe s trenutnim problemima postaju "depresivne", itd...).

ja sam u ranoj trudnoći otišla PREVENTIVNO na rebro, pitati kako da se postavim prema BUDUĆIM problemima. znala sam da će okolina reagirati burno, a htjela sam uzrujavanje svesti na najmanju mjeru.

stavili su me kod PSIHIJATRA, iako tamo rade i psiholozi...

sjeo je za svoj stol, okrenut BOČNO prema meni. prekrižio je ruke i noge, i gledao me preko ramena. meni je ponudio nisku stolicu, a on je sjedio na visokoj. rekla sam mu da ga ne želim za psihoterapeuta, jer je prema meni "zatvoren", i stavlja me u niži položaj.

pitao me da li smatram da on mene ne razumije jer sam ja žensko i trudna :shock: , iako to nisam niti jednom rječju spomenula. znači - sam je dodao nešto što je mislio.

odgovorila sam da je i to jedan od razloga, nakon čega me on poslao stažistici. prije toga - napisao mi je DIJAGNOZU. prema onom što je unutra pisalo - čudila sam se da me vani nisu dočekala dva hrgana s luđačkom košuljom, i odvela me u neku strogo čuvanu ustanovu.

našla sam stažisticu, na odjelu. razgovarale smo dva sata, i nakon toga sam joj pokazala svoju "dijagnozu". žena se šokirala.

puno mi je pomogla, uspješno sam se nosila s problemima. ona je danas jedna od vrhunskih psihijatrica u zagrebu, i sretna sam da me taj tip dodatno htio poniziti - šaljući me specijalizantici .

[ninet]

Da imam dijagnosticiranu depresiju, naravno da bi ih pila...
Ovako....za svoje povremene nadrkitise popijem apaurin jednom u dva mjeseca i bog te veselio....

imaš li dovoljno povjerenja u doktora - da bi prihvatila tu dijagnozu? ja ne bih baš tako...

za povremene nadrkitise - ja se dobro izvičem .

Mislim da je jedna stvar ostala nedorečena, iako je Natasa to lijepo opisala:
Depresija NIJE nadrkitis. To je bolest koju treba liječiti. Lijekovima ili razgovorom s terapeutom, najčešće u kombinaciji.
Depresivno raspoloženje nije isto što i depresija. Svi mi povremeno patimo od lošeg raspoloženja i svakome se dešava da je malo "down". Depresivnima je svaki dan takav i to ih malo-pomalo izjeda.
Sedativi nisu isto što i antidepresivi. Da bi antidepresivi djelovali, treba ih uzimati kontinuirano nekoliko tjedana (4-6 tjedana), inače nema efekta.
O "navlačenju" na sedative i tabletomaniji ne bih ovom prilikom, to je druga priča.

Upravo zato sto savrseno znam razliku izmedju depresije i nadrkitisa, stavila sam ih u isti post....samo na suprotstavljene strane.

Sorciere.....kontam te savrseno, ali ne moze jedno zivotno iskustvo biti primjenjivo na ostatak svijeta...
A ja ne znam da li bih povjerovala dijagnozi....Zavisi od stupnja (nedajbozze) bolesti....

[Lilly]

Natasa, hvala sto si napisala reakciju.

Moja doktorica ne bi postavila dijagnozu bilo koje vrste sve da se pred njenim ocima pretvorim u Alien-like bice a lijek bi dala jos manje tako da nemam iskustvo a jesam li depresivna ne bih znala reci ali definitivno me hvataju stanja kad mi se cini da nisam u mogucnosti (hehe) uraditi niti najmanju od stvari koje bih trebala taj dan.

Nekako mi se ne cini produktivno uzimati lijekove za takva stanja jer znam da prije nekad kad sam se osjecala dovoljno jakom za just about anything snaga mi je dolazila iz nekakvih drugih 'izvora'. Ustvari, uvijek sam znala gdje trebam potraziti, zagrebati da bih tu snagu dobila. Sad ili mi fali tih 'izvora' ili mi je pogled zamagljen pa ih ne mogu naci, ko ce ga znati, ali vrijeme je da stanem...

[mendula]

Ustvari, uvijek sam znala gdje trebam potraziti, zagrebati da bih tu snagu dobila. Sad ili mi fali tih 'izvora' ili mi je pogled zamagljen pa ih ne mogu naci, ko ce ga znati, ali vrijeme je da stanem...

Ne bih to znala ovako jasno i lijepo sročiti. Prepoznala sam se u ovome.

[sorciere]

Sorciere.....kontam te savrseno

pa ne bih rekla, sudeći po komentaru . na temelju čega si to zaključila?

ja sam dala primjer (čak dva), ne pravilo. svoj, ne rekla-kazala. o temi možda znam i malo više - jer sam neko vrijeme (volonterski) radila s ljudima koji su imali probleme.

ja upozoravam da treba biti oprezan, a sugerira mi se da ima ozbiljno bolesnih. (sad ja ne kontam - kakve veze ima oprez s brojem bolesnih ljudi!?)

nataša je lijepo opisala kako se manifestira depresija. ja imam kolegicu kojoj je naljepljena ta dijagnoza, i za to svaki mjesec dobije terapiju. a definitivno ne spada u tu kategoriju. njeni problemi su sasvim druge vrste, i ne odgovara ni 5% definiciji depresije. ali - ona vjeruje doktorici (koja nema vremena za razgovor).

razliku između sedativa, antidepresiva, i ostalih strahota tog tipa - učila sam dok je moja sestra studirala farmaciju. dakle znam ih.

itd...

ovo je tema koja zahtjeva da se komentari čitaju od slova do slova.

[ninet]

Da danas patim od nadrkitisa prilicno bih digla nos na opasku da se ovdje komentari trebaju citati od slova do slova.... :/ Ovako mi samo nije jasno sta tebi nije jasno....
Kontam savrseno sta hoces reci kad pricas o olako datim dijagnozama.
Postavila si mi pitanje da li imam dovolno povjerenja u doktora?
Moj otac je imao dijagnosticiranu depresiju. Antidepresivi su mu spasili zivot. Doslovno.

Meni nikad niko nije dijagnosticirao nista osim dystonia neurosomething , pa samim tim ni pokusao uvaliti antidepresive, stoga ne mogu pricati o tome vjerujem li dijagnosticarima ili ne...U slucaju mog oca im slijepo vjerujem.

Jer znam sve sto trebam da znam o depresiji.

Ali na temelju tog iskustva ne mogu tvrditi da je svaka dijagnosticirana depresija - depresija....

Zakljucak ove price je jasan. Onaj ko boluje od depresije treba se lijeciti.

Nada se da nakon citanja svih slova ove poruke nece ostati mjesta nejasnocama.

[Bubica]

Nije svako loše raspoloženje ili zabrinutost depresija. A kad je depresija, to je ozbiljno stanje koje treba liječiti.

postoji i drugi problem - a to je da ljudi dugo pate jer svoja stanja pripisuju nadrkitisu i boje se dijagnoze iako je ona često realna. Uopće ne zagovaram lijekove ali zagovaram da se "nešto" učini sa svojim problemom, da se potraži pomoć. Blažim oblicima i bez lijekova može pomoći psihoterapija, koje baš kod depresije, mogu biti vrlo učinkovite. Npr. kognitivno-bihevioralna terapija. Nazalost, znam da je po pitanju psihoterapije stanje u zdravstvu katastrofalno i da je gotovo jedini nacin platiti privatno.

[Natasa30]

[quote="Bubica"]

Nazalost, znam da je po pitanju psihoterapije stanje u zdravstvu katastrofalno i da je gotovo jedini nacin platiti privatno.

Nazalost niti u Canadi nije bolje stanje po tom pitanju. Ja sam isla privatno koliko sam mogla a liste cekanaj su godinu dana dugacke na terapijama gdje zdravstveno to pokriva.

[Natasa30]

Nije svako loše raspoloženje ili zabrinutost depresija. A kad je depresija, to je ozbiljno stanje koje treba liječiti.

postoji i drugi problem - a to je da ljudi dugo pate jer svoja stanja pripisuju nadrkitisu i boje se dijagnoze iako je ona često realna. Uopće ne zagovaram lijekove ali zagovaram da se "nešto" učini sa svojim problemom, da se potraži pomoć. Blažim oblicima i bez lijekova može pomoći psihoterapija, koje baš kod depresije, mogu biti vrlo učinkovite. Npr. kognitivno-bihevioralna terapija. Nazalost, znam da je po pitanju psihoterapije stanje u zdravstvu katastrofalno i da je gotovo jedini nacin platiti privatno.

Potisujem

[lucky day]

[quote="Natasa30"]

Nazalost, znam da je po pitanju psihoterapije stanje u zdravstvu katastrofalno i da je gotovo jedini nacin platiti privatno.

Nazalost niti u Canadi nije bolje stanje po tom pitanju. Ja sam isla privatno koliko sam mogla a liste cekanaj su godinu dana dugacke na terapijama gdje zdravstveno to pokriva.

svicarska isto... koliko smo imali iskustva sa bracnim savjetovalistem i terapijom za mm-a...
katastrofa koja neprofesionalnost...
privatno si ne mozemo priustiti... a preko osiguranja se ne ceka dugo ali iskustvo je kao sto sam napisala ...
ne bi im ja vjerovala ni za kakvu dijagnozu da su nam/mu/mi je dali...
stvarno se svakakvim osobama dozvoljava da pomazu ljudima u nevolji...
jednu smo prek telefona odmah otkantali jer kad se javila zvucala je tako nadrogirano, natabletirano, nesuvislo, neznam, mozda je bila i pijana (ne, nije sekretarica vec bas psihijatrica)...
za ne povjerovati...

[Iva_101]

Draga Mukica, puno je toga receno o temi...a ja bih nesto dodala. Kao novopridoslica. Moje tablete su u ladici vec sest mjeseci. Gledam ih svaki dan i ne mogu se odluciti da ih popijem. Trebaju li mi? O itekako. Depresija je bolest, isto kao i gastritis, atritis i ostali itisi...
Zelim ti kao i sebi hrabrost u odlucivanju, pa da se napokon odlucim..Moja prijateljica ih je pila pet godina i bila je super zadovoljna. problem je nastao kad je prestala, simptomi su se opet vratili..
Ne znam zasto tebi trebaju, ali se nadam da ces uspjeti s njima ili bez njih!
Drzi se!

[tatek]

Kao i uvijek, sve ovisi o covjeku koji lijeci - moze sistem biti sugav ili jako dobar, no na kraju puno toga ovisi o lijecniku (psihijatru ili slicnome, slicno vrijedi i za ostale bolesti, no ovdje je taj pristup jos i puno bitniji).

Moj stari je puk'o kad je imao godina kao ja sada, 43-44, a ja sam imao 9-10 godina. Nije znao izaci na kraj sa zivotom oko sebe (posao, obitelj i sl.) i dozivio je slom zivaca. Bio je u raznim bolnicama, lijecio se kod raznih psihijatara, uzimao razne tablete ... bilo je boljih i losijih perioda, no cinjenica je da se nikad nije izlijecio, sve do svoje prerane smrti prije dvije godine.
Svih tih 30 i nesto godina uzimao je puno lijekova, a jedan od kljucnih momenata je sigurno bio trenutak kad mu je njegova psihijatrica prepisala jedan jaki lijek u dvostruko jacoj dozi od one preporucene u uputama. Uzimao ga je na njenu preporuku godinama, mislim oko 25 godina, i usprkos nekoliko pokusaja nikad ih se nije uspio rijesiti.
Tokom godina se kolicina lijekova koje je uzimao gomilala, jedan drugoga su potirali i sve je teze bilo naci ravnotezu izmedju njih ... na zalost, to je bio put bez povratka.
Vjerujem da bi situacija bila drugacija da je lijecenje krenulo drugim smjerom (bilo je i takvih pokusaja, no na zalost iz raznih razloga nikad nisu potrajali).

Imajuci na pameti taj primjer, gledajuci mog starog sve te godine kako guta tu gomilu tableta i polako propada, uvijek dvaput razmislim prije uzimanja bilo kakvih tableta ... a morala bi biti zaista veliak frka da uzmem neke od "tih" tableta.

[Minnie]

Vezano baš za Bubičin post, moja sveki se godinama borila sa depresijom. Bila je srednje-teškog oblika (po riječima psihijatra koji joj je na kaju jako puno pomogao), bila je zatvorenik vlastitog doma i nesposobna da se nasmiješi životu. Spominjem da se godinama borila; to se sad može reći, ali ona svih tih godina nije imala prepoznatu pravu dijagnozu. Sve njene psihosomatske smetnje bila su pripisivane bolesnom želucu/srcu/vertigu/kralježnici/itd itd..., nitko nije vidio da su živci bolesniji od tijela. Tek kad joj mama umrla, njen je slom bio potpun i tada je zatražila pomoć od psihijatra.

Naišla je na liječnika koji joj je strašno pomogao, iz prve joj je pogodio lijek i ona se izvukla. Nije ona stabilnih živaca koliko bi mi htjeli da je, ne smije se uzrujavati, ali ona sad više-manje normalno funkcionira u kući, ode do dućana, prošeta se po kvartu... Te najjednostavnije stvari bile su za nju nepremostivi zid do prije par godina. Kamo sreće da su stvarni problemi bili prepoznati ranije, manje bi se napatila i ona i moj svekar koji ju je gledao svaki dan u takvom stanju, a nije joj mogao pomoći.

Depresija je bolest s tisuću lica, ne treba je olako shvatiti.

Što se tiče navikavanja na lijekove: moja sveki sad spava bez ikakvih lijekova 7-9 sati svaku noć. Popije vrlo rijetko nekad normabel, samo ako se baš uzrujala, i to je sve.

[MajaMajica]

ja nikada nisam uzela ništa za smirenje, iskreno se nadam ni da neću..
puno ljudi (pogotovo mlađih ) uzima nešto, čini mi se ponekad bezveze, kao da se ne žele uhvatiti u koštac s težim životnim situacijama, dok neki koji bi trebali biti na tretmanu nipošto ne žele prihvatiti pomoć niti se liječiti..
Da nemam depresivna stanja-imam, tko ih nema..Ne daj Bože, obolim li potražit ću stručnu pomoć, uzeti tablete i šta treba-posebno zato da uz samopomoć, ne zagorčam život svojim najmilijima..
No vjerujem da bi u svakom stanju znala prepoznat odogovra li mi taj liječnik ili ne..
Cure želim vam puno uspjeha i sreće u životu

[Honey]

Poznajem ljude (neću imenovati) koji samo tako kupuju Apaurine, Normabele i ne znam što sve ne i koriste ih po vlastitoj procjeni. Ne znam da li bi ti lijekovi trebali ići samo na recept (po nekoj logici bi, ali oni to kupuju u ljekarni sam tak), ali ne žele tražiti pomoć ako ih nešto muči, nego misle kako je jednostavnije "nakljukati se" pa ti je sve ravno.
Sasvim je druga stvar kad ti nešto propiše liječnik nego kad si sam odrediš terapiju.

[tatek]

Moja stara je jedna od tih potrosaca lijekova bez kontrole ... na srecu, ne radi se o sedativima i slicnima, ali i sa svojim nekontroliranim uzimanjem antibiotika (sama po svom nahodjenju uzme, pa onda uzima 2-3 dana i cim joj je bolje onda prestane) cini stetu svima nama ... nije uopce cudo da bakterije postaju rezistentne uz takve ljude.

Svaki put joj kazem da to nije dobro i pozivam se na lijecnike i ona opet radi po svom .. bas me ljuti. Mislim da je samo ove godine vec 4-5 puta uzimala sinersul na svoju ruku.

živčani danas- pa šta
imaju PMS- pa šta
da im se plače- pa plačite
da im se smije- pa smijite se
da bi ostali sami- zatražite
da bi se grlili- zagrlite nekog
da se bojite- podjelite to, strah postaje manji

i još nebrojeni razlozi zbog kojih se zovemo bićima.
Prihvatiti se, u paketu je recept. :D

Kul. I mene je nakon drugog poroda počeo drmati takav PMS da 7 dana prije M se skoro pa tresem od tjeskobe, ne mogu disati, ne vidim neku perspektivu uspješnog života. I stvarno mi je došlo da počnem uzimati neki antidepresiv jer je stanje tjeskobe nešto najgorje što mi se može dogoditi. Ali eto..odustala sam...rekoh..to su samo hormoni, to je samo privremeno, osjećaj nesreće je prividan..imaš sve što želiš....još 4..3..2..1..dan..pa gotovo i sa prvim danom M-a osjećam se ko Mujo kad je skinuo cipele koje su ga žuljale.

To je tako..mislim da si pozitivnim stavom možemo unfakenbelivabol pomoći..

[a zakaj]

No vjerujem da bi u svakom stanju znala prepoznat odogovra li mi taj liječnik ili ne..

nije problem samo u tome hoces li prepoznati da li ti lijecnik odgovara ili ne, nego i hoces li uspjeti pronaci lijecnika koji ti odgovara. I sto to tocno znaci odgovarati: treba ti lijecnik koji ce ti pomoci i poboljsati ti stanje, a ne netko s kim ti je samo lijepo pricati i tko te razumije.
Ovo nije samo jadikovka na racun naseg sustava zdravstva (iako se i to podrazumijeva, jer treba imati na umu da je tesko naci dobrog psihijatra preko socijalnog, dok kod boljih privatnih sat kosta oko 300 kn - a kod tezih bolesnika efikasna psihoterapija zahtijeva 2 termina tjedno) vec se radi o tome da na podrucju lijecenja psihickih bolesti medicina jednostavno nije daleko dogurala. Naravno, to je moj stav, ali mislim da ce malo tko tomu proturjeciti.

A sto se tice stava poput

To je tako..mislim da si pozitivnim stavom možemo unfakenbelivabol pomoći..

mislim da je to u nacelu stav zdravih ljudi. Tako nekako i ja razmisljam, i tvdim svojoj sestri depresivki. Pa mi ona kaze da si ona ne moze pomoci, i ne moze razmisljati pozitivno upravo zato jer je bolesna. Zacarani krug. S druge strane, ako si sama ne pomogne, tesko ce joj pomoci itko drugi (sad vec ima iza sebe skoro desetljece psihoterapije, raznih bolnickih i grupnih terapija, raznorazne medikamentne terapije, i nista nije previse pomoglo).