Vezano baš za Bubičin post, moja sveki se godinama borila sa depresijom. Bila je srednje-teškog oblika (po riječima psihijatra koji joj je na kaju jako puno pomogao), bila je zatvorenik vlastitog doma i nesposobna da se nasmiješi životu. Spominjem da se godinama borila; to se sad može reći, ali ona svih tih godina nije imala prepoznatu pravu dijagnozu. Sve njene psihosomatske smetnje bila su pripisivane bolesnom želucu/srcu/vertigu/kralježnici/itd itd..., nitko nije vidio da su živci bolesniji od tijela. Tek kad joj mama umrla, njen je slom bio potpun i tada je zatražila pomoć od psihijatra.

Naišla je na liječnika koji joj je strašno pomogao, iz prve joj je pogodio lijek i ona se izvukla. Nije ona stabilnih živaca koliko bi mi htjeli da je, ne smije se uzrujavati, ali ona sad više-manje normalno funkcionira u kući, ode do dućana, prošeta se po kvartu... Te najjednostavnije stvari bile su za nju nepremostivi zid do prije par godina. Kamo sreće da su stvarni problemi bili prepoznati ranije, manje bi se napatila i ona i moj svekar koji ju je gledao svaki dan u takvom stanju, a nije joj mogao pomoći.

Depresija je bolest s tisuću lica, ne treba je olako shvatiti.

Što se tiče navikavanja na lijekove: moja sveki sad spava bez ikakvih lijekova 7-9 sati svaku noć. Popije vrlo rijetko nekad normabel, samo ako se baš uzrujala, i to je sve.