Stremi li naše društvo zbilja znanju ili je dominantno snalaženje? Je li za sretan život bolje da u skladu sa svojim intelektualnim sposobnostima stekneš što veće znanje, ili je bolje ići pragmatično, linijom manjeg otpora?

Konkretno me muči treba li dijete upisati u kvalitetnu osnovnu školu sa strogim kriterijima ili u osrednju školu s relativno blagim kriterijima? Osnovna škola te već određuje, kamo ćeš u srednju. Ozbiljna osnovna škola ti daje znanje, ali te stavlja u neravnopravan položaj kod upisa u srednju, jer je nebitno što znaš, bitno je kakve ocjene imaš. Čini mi se da su još srednja škola i fakultet relativno objektivni, a onda opet dođe život, gdje ispada da opet nije važno što znaš, nego kako se snalaziš. Nedavno je oslobađajuća presuda osječkog suda za grobare lopove bila donesena na temelju toga da oni nisu znali. Sjetim se ljubimca svake srednjoškolke, Kundere, mislim da je u Šali bilo - da li ih opravdava što nisu znali. Jako je puno ljudi na vodećim položajima kojima je to daleko iznad njihovih mogućnosti, bez posljedica za njih.

Ja sam u dvojbi, da li usositi dijete i upisati ga u ozbiljnu osnovnu ili da prihvatim da naše društvo nije željno mladih koji znaju, nego koji se snalaze i upišem ga u osrednju školu. Mislite li da je klima u RH takva da će se ikada cijeniti znanje, ili smo mi ipak nezreli za to i da dalje njegujemo društvo mediokriteta i grabežljivaca?

A onda mi se još dodatno javlja pitanje koje bi vjerojatno trebalo postaviti na temu škole - da li su nadarena djeca uopće sretna u osrednjoj školi ili su zahtjevnije škole za njih izazov. Nedavno mi je naša forumašica rekla da joj je dijete venulo od prvog do četvrtog, dok ga nisu prebacili u bolju školu. Ulovim se da mi je zapravo cilj da dijete pokupi što više znanja i ode iz Hrvatske negdje gdje ono vrijedi. To mi je malo tužno.