Da, ta fraza "jest će kad ogladni" je vrlo neodređena. I moj bi radije bio gladan nego pojeo nešto za što je zaključio da mu se ne sviđa (a da nije ni probaočokolada prvotno napisa
Žuta, znam da ti je grozno, ali probaj se ne nervirati. Rekla bih ti i da ih pustiš da pošteno ogladne pa će jesti sve, ali onda se sjetim moje mlađe koja je jedva pošteno hodala, a dovukla bi stolac pred frižider da ga otvori i iščeprka nešto što joj se sviđa jer je znala biti gladna ko pseto, ali ne bi pojela ponuđeno.
).
Dok je bio mali, uspjela sam pohvatati što mu smeta u pripremljenoj hrani: prejaki mirisi i okusi (preosjetljiv je na sva osjetila, pa tako i na okus), nepovoljna tekstura hrane (no comment), amorfni oblik hrane (tipa pire) u kojem ne može razlikovati što je što... itd, itd.
Sad je već puno prevelik za takve kerefeke, ali i dalje neku hranu ne želi ni pomirisati, a kamoli probati. To je ponekad vrlo frustrirajuće jer bih ja širila jelovnik, a zbog njega ne mogu. Ne mogu mu reći ni da si sam skuha što želi, jer ne želi ni ući u kuhinju (a realno, nema ni vremena za to, dok ide u dvije škole i danonoćno uči, sretna sam što uopće ruča kuhani obrok svaki dan). Već ga vidim kako se kao odrastao hrani hranom iz dostave kao likovi iz Big Bang Theory
Upornošću sam uspjela u jelovnik ugurati dovoljno različitih jela da mogu reći da jede raznoliku hranu. A ako ne želi probati gljive, svježi sir ili kuhano jaje, više se oko toga ne uzrujavam.
Uostalom, i moj brat (na kojeg je moj sin nevjerojatno nalik, fizički i karakterno) je kao klinac bio užasno izbirljiv i ništa nije volio jesti, a sad kuha bolje nego ja
 |
|||
Odgovori s citatom