U pravu ste obje.

Opteretila sam se i bojim se, zato i pisem ovdje, ali brzina njegovog ucenja daje mi nadu.

Jucer smo presli na novi nivo vjezbi - ucimo pojmove sto je malo, sto je veliko, gore, dolje, na, ispod... Radimo slozenije puzzle od vise dijelova, vjezbamo mimiku raznih emocija.

On ima dobru percepciju samoga sebe - brise vlastito lice kada se prljav pogleda u ogledalu, izvadi lopticu kada mu je ubacimo u majicu... to su dobri znakovi. Fond rijeci se polagano siri. Jucer je htio drugi keks i ja mu ga nisam htjela dati dok ne upre prstom i ne kaze "jos". A on je upro i rekao "keks"

Sve je to velika motivacija za daljnji rad, a s nestrpljenjem ocekujem i rezultate ORL i neuropedijatrijskih pretraga.

Da prokomentiram odjednom i Cokoladin i Peterlinin post. Meni su stalno govorili prijatelji i roditelji druge djece u parkicu da pretjerujem kad god bih izrazila svoju bojazan. I da je premali (kada je imao godinu dana.. pa cak i sada). I ja stvarno nisam mogla tocno objasniti sto to vidim jer su sa godinu dana i logopedica i defektologinja ustvrdile da je on u granicama normale sto se tice kognitivnih sposobnosti i bile su uvjerene da ce kroz 2-3 mjeseca poticaja propricati kao lavina.

I ono sto je bilo jako zavaravajuce - on je se odlicno snalazio u redovitim situacijama (idemo spavati - on krece spavati, idemo van - on donosi cipele i krece prema vratima, lezi da te presvucem - on legne i namjesti se za presvlacenje, itd. itd.).

Ali meni je stalno zvonilo da ne moze dijete bez razloga ne imati nikakav fond rijeci. Prisjecala sam se sto su moja starija djeca radila u toj dobi - vec su ih privlacile slozenije igre od sutanja lopte i ubacivanja/izbacivanja stvari u kutiju i van. Stalno mi je djelovao prebebast - sjecam se, npr., da sam se zapitala u jednom periodu zasto mu ne ponudim da SAM jede kao sto sam radila sa svojom starijom djecom.

Mozda da mi je bio prvo dijete, ne bih nista ni primijetila. Ovako, kada je se zagrebalo ispod povrsine, vidjelo je se da ipak postoji raskorak i kasnjenje. Ovo pisem za one mame koje ce doci na forum i naletjeti na ovaj post da pripaze i provjere svoje dijete. Dijete s godinu dana mora izgovarati sa smislom i ciljem "mama", "tata", mahati "pa pa", slati pusu. To su osnove od kojih sve pocinje.

I, sto je rekla Cokolada, vjezbanje i dril. Cini mi se da je to kao i babyhandling - nesto sto moze pomoci i djeci tipicnog razvoja, a ne samo djeci sa smetnjama.

Moj stariji je na drugom kraju spektra - izrazito bistro, inteligentno, sposobno dijete koje vokabularom nadmasuje svoje vrsnjake. Ali prisiliti se i sjesti odslusati skolski sat cak i onda kada mu je dosadno i izvrsiti te dosadne zadatke uredno od pocetka do kraja - to je ziva muka kojoj se ucimo, evo, u osnovnoj skoli. Neuredni odlikas kojeg treba uciti radnim navikama.

Otkako je poceo brat vjezbati, i za njega vrijedi zlatno pravilo korekcije Svasta ziv covjek nauci jednom kada udje u ovaj svijet rane intervencije!