Kasnjenje u govorno-jezicnom razvoju - disharmonican razvoj djeteta
ALERT - DUGI POST
Iako vec postoji nekoliko tema sa slicnom problematikom, odlucila sam se otvoriti novu i podijeliti nasa iskustva.
Nas decko (sada dvogodisnjak) je sa 2-3 mjeseca krenuo na vjezbe radi hipertonusa. U motorici je bio prenapredan, prohodao je sa 9 mjeseci. Takav je i dan danas - stabilan je i siguran i na najvecim toboganima, stepenicama se uspinje i silazi bez pridrzavanja i sl.
Vec sa nekih njegovih 6-7 mjeseci primijetila sam da njegovo glasanje nije kako treba. Opcenito je bio smireniji, placljiviji i osjetljiviji od moje druge djece, bez žara i iskricavog pogleda. Pozalila sam se tetama vjezbacicama, one su rekle da je to sigurno zbog njegove prenapredne motorike i da je to normalno kod djece koja su toliko motoricki napredna.
Sa godinu dana prvi put sam ga odvela logopedu jer apsolutno niti jednu rijec nije imao. Ono sto je bilo specificno jest to da bi on cesto PONOVIO neku rijec za nama, ali meni je to djelovalo kao da papiga ponavlja, bez smisla i cilja. Pokazivao je prstom pojmove u slikovnici, pokazivao je dijelove tijela, razumio je nase naredbe, imao je emocionalni kontakt i kontakt ocima, ali znao je cesto ne odazivati se na svoje ime. Kada kazem da bas nijednu rijec nije izgovarao, to doslovno mislim. Nikakvo mama, tata, baba... nista.
Logoped nam je dao neke vjezbice za poticaj i tako smo nastavili raditi, ali taj raskorak izmedju onoga sto bi on trebao i onoga sto je bio, meni se cinio sve veci. Imala sam pravo. Sa dvije godine, defektoloskom procjenom, pokazalo se da i kognitivno, a ne samo govorno, zaostaje za svojim vrsnjacima i da mu nedostaju brojne vjestine koje njegovi vrsnjaci spontano usvajaju igrom (razvrstavanje po bojama, oblicima, vrsti predmeta, umetaljke, puzzle..). Cak je izgubio i pokazivanje prstom i pokazivanje dijelova tijela.
Odmah smo krenuli u ful akciju - upisali smo ga u redoviti vrtic, krenuli na terapije kod defektologa, radnog terapeuta, logopeda i, sto je najvaznije, rad kod kuce.
Konzistentnost i rad kod kuce su najvazniji! Mogu biti sretna i reci da smo nakon dva mjeseca skoro svakodnevnog vjezbanja i redovitog odlaska na terapije usvojili skoro sve vjestine koje se traze za njegovu dob, a pokazuje cak i znanja tipicna za trogodisnjake (imitacija strukture kockicama).
To dijete je se potpuno otkljucalo. Vrtic i rad su bili od nemjerljive vrijednosti za njegov socioemocionalni razvoj. Razvio je geste (i dalje ponesto siromasnije za njegovu dob), mimiku, puno cesce se odaziva na ime, poziva drugu djecu na igranje...
Poceo je imenovati, imitirati glasanje, pokrete i mimiku, sada vec ima fond od nekoliko rijeci (i dalje nedovoljan za njegovu dob, ali ipak je pocelo!).
E sada malo o onome sto smo primijenjivali i sto smatram vrlo vaznim za dosadasnji uspjeh.
Objekt njegove ceznje je uvijek bila bocica. Bio je jako jako ovisan o njoj i ona ga je iskljucivala i djelovala na njega poput ekrana.
Vjezbanje je na pocetku bilo jako tesko jer on nije navikao sjediti u stolcu i odradjivati zadatke, set vjezbi od 30-45 minuta. Koristila sam se bocicom i omiljenim smokijem kako bih ga nagradila za strpljivost i dobro odradjene zadatke.
Prvih nekoliko puta je bilo mucno - bio je vise skoncentriran na plakanje i posezanje za bocicom, na bacanje materijala za vjezbu i pokusaje iskakanja sa stolca. Morala sam biti kao hobotnica da ga obuzdam i cesto bih zavrsila vjezbe znojna, isfrustrirana i u suzama. Na svu srecu, nasi terapeuti su me hrabrili da ustrajem i da ce vrlo brzo on nauciti da mora sjediti i suradjivati.
To je se i dogodilo!
Takodjer je potrebno priustiti im malu dozu frustracije kako bismo izvukli od njih suradnju. Ja sam bocicu koristila da ga naucim da mora prstom pokazati sto zeli. Napunila bih je, stavila pred njega i ne bih je dala dok ne pokaze prstom u nju. Vrlo brzo je naucio da sve sto pozeli, mora pokazati prstom!
Sada nagradjujemo samo sa odusevljenim "bravo" i pljeskanjem, a bocicu smo ogranicili iskljucivo na vrijeme spavanja. I to je bilo tesko i trebalo je istrpjeti njegovo plakanje i frustraciju dok ju je trazio, ali ustrajnost je kljuc uspjeha!
Drugi kljuc uspjeha kojem su me poucili nasi terapeuti je - KOREKCIJA. Najvaznija stvar za djetetovo usvajanje pravila. Evo konkretan primjer sto to znaci:
"XY, stavi trokut na trokut"
- on stavlja trokut na krug
- ODMAH reagiram, njegovom rukom uzimam taj trokut i stavljam ga na trokut dok ponavljam naredbu "stavi trokut na trokut".
I onda krecem dalje na druge naredbe.
"XY, otvori vrata"
Ako ne otvori u roku od 5 sec, uzimam njegovu ruku, pritiscem kvaku i ponavljam "otvori vrata".
Nevjerojatno je koliko je korekcija mocan alat i kojom brzinom usvajaju vjestine kada se ona primjenjuje. Isto tako je vazno odmah dijete pohvaliti sa odusevljenim "bravo" kada pravilno izvrsi nasu naredbu ili mu odmah dati ono sto trazi kada pokaze pravilno prstom. Sve to navikava djecji mozak na pravilne obrasce i usvojene vjestine.
Pazite - zadaci se moraju izvrsavati uporno do kraja. Dijete ih mora dovrsiti pa makar uz vasu pomoc i dok je nestrpljivo i dok se otima. Tek tada ga pohvaljujemo.
Treca stvar - POTPUNO smo izbacili ekrane i bocicu kao i sve druge stvari koje ga vracaju unazad, ka periodu "bebe". Da, i to je jako tesko, priznajem.
Nema tepanja, nema iskrivljavanja rijeci (zadaci se zadaju jasnim riječima - "niži perle na konopac"). Dijete se potice na samostalno hranjenje, oblacenje, pijenje iz case, na sto smislenije igranje umjesto besciljnog bacanja lopte, ubacivanja/izbacivanja stvari i sl. Na svim podrucjima ga guramo prema naprijed. Mi se spremamo i pelene izbaciti cim prije.
Ekranom cu se posluziti ako s nekim 1 na 1 pijem kavu, a njega nemam kome ostaviti, a on se bas nece zaigrati ni sa cime.
Moram biti iskrena i reci da je on generalno jako dobro, poslusno i mirno dijete koje se voli igrati i lako se sam zabavi. I to sigurno olaksava stvari - znam jer sam imala djecu koja su ziva vatra i koju je nemoguce sam ishendlati tako da apsolutno ne osudjujem mame koje se posluze ekranom za svojih pet minuta mira. Moze se i tako - ograniceno i pomalo. Ali nama je se pokazalo da veci ucinak ima stopostotno izbacivanje ekrana i bocice u budnom stanju nego redovito svakodnevno vjezbanje! Iako je uvijek imao ograniceno vrijeme pred ekranima i gledao samo djecje pjesmice na hrvatskom i srpskom i Pocoyo, nismo nikada patili od ekranizma.
Ako bas zagusti, upalim mu pjesmice da ih slusa, bez gledanja, i to je dovoljno da zadovolji njegovu potrebu.
Ali kada vidim kakav nevjerojatan ucinak ima 100% ekran i bocica free time, radije narucim hranu iz dostave i sjedim u neurednoj i prljavoj kuci nego da mu ukljucim i s mirom sve obavim.
Opet ponavljam - to je moja odluka koju, recimo, NISAM sprovodila sada za bozicne blagdane jer sam ih htjela provesti u idili savrseno ciste kuce i kolaca, i ne moraju svi tako. Ali pokusajte barem tri dana u tjednu - rezultat ce vas sigurno motivirati da pojacate rezim!
I posljednje sto zelim reci - otvorite 4 oka, pogledajte svoje dijete, usporedite ga sa vrsnjacima. Ja sam imala srecu da imam dostupan odlican terapeutski tim bez placanja i to je zaista rijetkost.
Nemojte slusati rijeci poput "ma vidis da je dijete ok", "decko je", "premali je, progovorit ce" - radije platite inicijalnu procjenu djeteta, pitajte za savjet kakve vjezbe raditi s njim, procesljajte internet. Meni je zao sto i sa starijim djetetom nisam radila, naucio bi mirno sjediti u stolici, redovito raditi i izvrsavati zadatke do kraja.
Mi se trenutno vodimo pod radnom "dijagnozom" disharmonicnog razvoja. Motoricki i u vjestinama samozbrinjavanja je napredan za svoju dob (napredniji za 4-6 mj), kognitivno i socioemocionalno tek neznatno zaostaje za vrsnjacima (cca 2 - 3mj), govor nam je jos uvijek kritican i na razini 12 mjeseci iako smo ga pokrenuli.
Predstoje nam ORL i neuropedijatrijske obrade kako bismo iskljucili organske uzroke takvog specificnog kasnjenja.
Eto, ispricavam se na duljini posta, nadam se da ce nekome ipak biti koristan i da ce se naci i druge mame da podijelimo svoja iskustva
 |
|||
Odgovori s citatom
Jurana prvotno napisa
