U zadnjih tjedan dana moglo bi se napisat knjige i knjige o strahu i emocionalnim reakcijama na prijetnju i nemoć, vjerojatno neki i pišu.
Od prikupljanja joda, preko ljudi koji se tješe tako što traže neku kontrolu pa sjedaju u kombi i put Ukrajine da si nađu nekoga za spasit, pa do onih koji imaju strah od straha i odbijaju ga uopće osjećat.
To je sasvim ok, ali je obrambeni mehanizam kao i svi ovi drugi.

Strah ne mora biti emocija koja paralizira, on i pokreće, i svi mi kao ljudska vrsta, kao i mnoge ostale životinjske vrste, možemo zahvaliti strahu što uopće postojimo.
A biti u kontaktu s njim bi bilo priznati i prihvatiti da osjećamo strah i anksioznost, biti nježni prema sebi i dopustiti si taj osjećaj, al onda i dalje, sa strahom pod miškom, nastaviti raditi stvari koje su nam važne