Citiraj lonni prvotno napisa Vidi poruku
A nekad se i zavrte u krug kao u ovom slučaju Zato je najvažnije što god da se čita, sve uzimati s rezervom i uključiti zdrav razum, koliko god se može provjeriti iz više izvora (ja često odem pogledati na strane stranice da vidim punu priču, kao u slučaju onog dječaka iz današnjih vijest koji je sam samcat izbjegao, samo s ruksakom, vrećicom i brojem mobitela napisanim na ruci)
Je, Lonni, sve si to odlično sažela. Tako to ide i s gluhim telefonom.
Tako to ide i s Ukrajinom. Znamo ono što nam serviraju. I zato nikome ne vjerujem.
Znam da narod pati. A za drugo me baš briga. Tko je kome, kad i zašto. Kao da je to uostalom bitno.
A ja evo na WhatsAppu gledam fotke, i u te štikle. I u načetu hranu. Otvorenu vrećicu tjestenine. I to se slalo.
Gledam i fotke onih dviju obitelji, njihovih kuća, štala...
Fotke postavljanja kontejnera, pijenja kave pokraj vatre...

Ne znam točno koja je bila tvoja poruka, ali drago mi je što si sve to napisala. Vratila sam se malo u to vrijeme i gledam slike...u toj tuzi istovremeno i toliko radosti i zajedništva.
Ali kao što sam napisala neki dan, sve je to bilo samo privremeno. I ti ljudi su opet zaboravljeni.

Sjećam se njihovih priča, kako uopće nisu očajavali, prihvatili su sudbinu, naviknuti valjda na patnju i krenuli dalje... Na što je moj prijatelj jednom rekao: "Da je to nas Zagrepčane snašlo (a snašao nas je potres, i to ne jedan, i bilo je grozno, baš grozno), u tim razmjerima i s takvim posljedicama, svi bi završili u Vrapču."
Možda je bio malo preoštar, ali shvatila sam poruku.

I opet ću završiti s "anegdotom". Ne mogu reći da me čude onakve "donacije" kad sam na vlastitoj svadbi dobila "načeti" blender - s ostatcima nečeg zelenog, valjda špinata. Ali, Bože moj, poklonjenom konju ne gleda se u zube.