Zadnjih dana razgovarala sam s više djece različite dobi o Ukrajini. To me podsjetilo na dobar članak u Guardianu, kojeg je Index prenio, u kojem psihoterapeutkinja savjetuje kako pričati s djecom o Ukrajini. Evo članka na hrvatskom tu: https://www.index.hr/mame/clanak/bud...edisnje_teme_d
Sigurna sam da će nekome koristiti.
Iz njega izdvajam ovaj citat, za kojeg vjerujem da je primjenjiv i koristan za sve nas:
"Tri su glavna načina na koja se nosimo s osjećajima, našim i dječjim. Ili ih potiskujemo i minimiziramo ili smo potpuno okrenuti njima. Postoji i srednji put, kada ih priznajemo i obuzdavamo. Neće vas iznenaditi da sam za srednji put."

Također, kako se kroz temu povremeno proteže relativizacija, pa čak i pokušaj opravdanja oružanog napada jedne države na drugu suverenu državu, te teza da su "svi isti", željela bih jasno i glasno izreći svoje duboko uvjerenje da nikad, ni pod kojim okolnostima nisu "svi isti". Uvijek se zna tko napada, a tko se brani.
Fake news, propaganda, interesi, ciljevi...sve to može ići u svim smjerovima, naravno. Ali kad ogolimo stvar, imamo agresora i žrtvu, kao i u svim ratovima dosad.