bzara prvotno napisa
					
				 
				Čitam ovu temu i otvara mi stare rane...
Onaj tko to nije prošao,ne može znati kako je to... dobiti dijagnozu koja je,budimo realni nespojiva sa životom je užasno,a evo nažalost 3x sam prošla to.
S mojom prvorođenom u trbuhu sam mjesec dana ležala na Sv.Duhu.Svaki dan su mi govorili: pripremite se mama,svaki tren može srce prestati kucati.Koliko se to moje dijete kao i drugih dvoje patilo unutra,vidjela sam tek u trudnoći s mojom Niom.
Koliku agoniju sam ja u toj trudnoći prolazila,kad bi svako jutro u 5h čekala one tete da dođu s onim "kuckama",i čim se probudim prvo bi malo gurnula trbuh samo da vidim jel živa.
U 35.tj su me porodili na carski.Živjela je 9h,i u tih 9h su 2 sestre cijelo vrijeme bile pored nje i upuhivale joj zrak u pluća,jer pluća se zbog anomalija nisu mogla razviti.2x su je oživljavali,da bi mi popodne došli reći da je umrla...
Na Sv.Duhu su se svi čudili kako sam mogla doći do 30.tj.a da nitko nije primjetio,pa sam 2.trudnoću pratila kod njih,i gle opet isto i to u 26.tj.
Naravno riješenje njihovo je bilo pratiti ćemo trudnoću,čekati 35.tj.i ako preživi ponovno ćemo vas malo rezati...
Uopće ne namjeravam ovdje izlagati kako smo riješili sve skupa(ima u mojoj priči s poroda) ali znam da je dijagnoza koja mi je postavljena u 1.2.i 4.trudnoći nespojiva sa životom,i prekid trudnoće je po meni jedino humano što se moglo i je napravljeno...
Tko se ne slaže s mojim postupcima,lijepo molim da preskoči moj post...
I da svima u rodnom listu piše ime i prezime i ime oca...