Dobar vam dan, ja sam nova tu, pozdrav vam svima... Ovu temu sam vidjela u novinama, onda sam, vodjena autodestrukcijom, citala komentare na portalima... Ono sto je meni jako cudno i sebicno je razmisljanje jednog dijela zena koje su, sudeci po fotkama na profilima, majke. Dakle, vidim komentare kako bi one rodile da bi im savjest bila mirna. Stavile su svoju mirnu savjest ispred onog sto je meni kao majci ocigledno: fetus ima ogroman tumor. Tumori bole. Nema nade da ce to postati dijete koje moze dozivjeti ikakvu radost, da i ostane zivo, zivjeti ce u boli koju nece moci ni pokazati. Moja savjest u tom smislu bi bila irelevantna. Ne mozes mislit na vlastito dobro i "savjest" dok ti dijete mjesecima u patnji umire a to si mogla sprijeciti! Na kraju, zar i to vec rodjeno dijete koje Mirela ima nije zasluzilo da se misli i na njega? Sto ako tumor sa fetusa predje na majku, ili ona umre od sepse? Dijete ostaje uskraceno zauvijek za majku, zbog ploda koji ionako nije imao sanse. Zbog "savjesti"!