Po meni, u cijeloj prici oko abortusa nebitan je religijski stav odredjene osobe. Nebitno je hoce li to dijete prezivjeti ili nece. Bitne su samo dvije cinjenice - u utrobi se nalazi ljudsko bice, a majka ima po zakonu pravo otici na abortus ako je dijagnoza takva da ce se dijete roditi sa teskim tjelesnim i mentalnim smetnjama.
Kao prolife osoba, jasno je da je za mene abortus nedopustiv osim u situacijama kada je ugrozen zivot majke.
Kao zena i kao osoba i majka koja ima osobno iskustvo s djecjim tumorima u obitelji i koja je rodila dijete s teratomom - benignim doduse, duboko suosjecam sa svakom osobom koja se suocava s takvom dijagnozom kod djeteta.
Kao zena i kao majka koja je prosla spontani pobacaj, duboko suosjecam sa svakom zenom koja je prosla pobacaj namjerni ili spontani.
Ne smatram da je feticid rjesenje. Ne smatram da se problem treba promatrati iskljucivo sa majcinog stajalista. Smatram da to dijete zasluzuje dostojanstvenu smrt i dostojanstven ukop. Od svega me najvise smeta sto se na djecu s bilo kakvim ostecenjima gleda iskljucivo kroz prizmu boli, jada, muke i nesretnog zivota. Zaboravljamo da i zivot sa zdravim djetetom moze biti tegoban. Zaboravljamo da mozemo imati potpuno zdravu i uredni trudnocu, da se porod moze zakomplicirati i da mozemo dobiti dijete "biljku" kako se kolokvijalno kaze. Zaboravljamo da dijete i kasnije moze oboljeti od tumora i drugih strasnih dijagnoza koje mu mogu donijeti te teske tjelesne i dusevne mane o kojima sad govorimo, pa i smrt. Pitam se dokle seze granica ? Nekad davno smo raspravljali o abortusu u ranoj trudnoci, sad smo vec na feticidu. Do kuda ce to ici ?
Evo, ostavljam svoje misljenje u zelji za nekom kvalitetnom raspravom. Ne bih voljela da krene plitka rasprava u stilu " ti mrzis zene - ne, vi mrzite djecu".