rasprava o tome kada počinje život i kada fetus postane osoba je vrlo vrlo nezahvalna
sasvim sigurno fetus ne postaje osoba trenutkom rođenja jer rođenje je u nekakvom neurološkom smislu nevažan trenutak, ništa se u mozgu tada ne promijeni, i znamo danas da bebe i prije rođenja čuju glas mame i ostalih koji su blizu nje, i da ih prepoznaju odmah po rođenju, itd..
kada žena izgubi bebu u 15., 20., ma bilo kojem tjednu, ne kažemo da je izgubila fetus, nego da je izgubila dijete, i razumijemo da tuguje i da je u boli

Tako da ja se isto slažem da nema potrebe sada dehumanizirati to dijete u svrhu borbe
jer i dalje imamo medicinske nalaze koji kažu da života za to dijete nema, ali podrazumijevaju unatoč tome da žena mora trpjeti i patiti koliko god treba dok se stvar ne riješi "višom silom"
To je dovoljno strašno samo po sebi, da je ženino fizičko i pishičko zdravlje nešto što se tako olako baci, u ime nečega što zoveš borba za život (iako doktori tvrde da dok života neće biti)
nažalost sam imala priliku gledati ženu koja je prolazila nešto donekle slično, mjeseci agonije s bebom kojoj znaš da nema spasa, i sad, ona je odlučila kako je odlučila (ne pada mi na pamet propitivati to), ali to je tolika količina patnje koju zaista mislim da nitko nekom drugom ne bi trebao nametnuti

ovo što je istaknuto u dva posta, potreba da se beba rodi i da bude dostojanstveno pokopana, čija je to potreba? bebina? nije sigurno. potreba onih koji su joj najbliži? to bi trebalo njih pitati i to je njihova osobna stvar. potreba nekih trećih ljudi koji smatraju da su to "ispravni rituali"? to po meni uopće ne bi trebalo biti dio priče.