Što nam se to događa?

[sirius]

Ovo "dusebriznistvo" sam shvatila osobno, pa da odgovorim. Ja sam sa djecom s teskocama vecim ili manjim svaki dan. Zivim s njima, zivim s njihovim roditeljima, zivim njihove zivote i njihove price. Ono sto pisem nije licemjerno dusebriznistvo nego ono sto zivim i osjecam. Istina je, ta djeca i njihovi roditelji su ostavljeni od strane drzave i prepusteni sami sebi. Jos nigdje nisam vidjela tako snaznu kampanju da se te stvari unaprijede i promijene, kao sto je snazna kampanja za besplatan i dostupan pobacaj. Naravno da je onda roditelju lakse odluciti se za pobacaj, nego se suociti sa svime sto bolest djeteta nosi.

Ako nisi roditelj djeteta sa teskocama ili teskom bolesti NE znas sto to nosi njihovim roditeljima.
Sve ostalo su price za malu djecu. To mogu osobno potvrditi jer sam i sa druge strane, dio sistema. Svima nam je jako stalo, a nikoga nije briga.
Kampanja koja se trenutni dogada je kampanja za dostupnu zdravstvenu skrb , koja je omogucena zakonom, ali nedostupna u praksi.
Ima i drugih kampanja, onih koji su za zivot po svaku cijenu, ali rijetko tko od te ekipe organizira autobuse kad treba staviti lijek za misicnu distrofiju ili cisticnu fibrozu na listu. Ili kad treba poboljsati prava majkama njegovateljicama .
Nitko od onih koji su u komisijama koje trenutno odlucuju o slucaju ne brine o smjestaju roditelja uz dijete u bolnici, ne pada im na pamet predloziti izgradnju kuce za roditelje djece u bolnici , ne pada im na pamet osigurati fotelju uz dijete u svojoj bolnici...

Da li se nekome lakse nosit sa prekidom trudnoce ili svime sto nosi teska bolest sa iznimno teskim prognozama stvar je osobne odluke i procjene.
Ne ulazim u osobne odluke i izbore, to bi bilo prehrabro.
Ali je vrlo ironicno da ulazi drustvo koje se vrlo povrsno brine za svu djecu, a posebno za djecu i obitelji djece sa dodatnim potrebama.