Vec sam gore napisala da roditelj nakon poroda djeteta sa teskim ostecenjima moze odluciti da ne zeli uciniti nista , moze odbiti lijecenje ili potporu disanju ili ozivljavanje.
Moze prihvatiti samo odrzavanje i olaksavanje patnje, pustiti da dijete ode.
Sto se mjenja? Pretpostavljam da je patnja svih ukljucenih, nakon poroda duza i veca.
Rekla bih da tu postoji jedan vazan momemt, a to je osjecaji zene koja nosi dijete za koje zna da neme sanse prezivjeti ili da su sanse minimalne.
Mogu reci da ja, koja sam bila vrlo odlucna i cije dijete je po procjenama statisticki imalo vrlo dobre sanse za prezivljavanje ( preko 70 %) nakon svih zahvata u jednim trenutku sam imala misli da je najbolje da umrem sad jer i tako to sto radim ( nosim dijete od njegovog 21 tj trudnice sa spoznajom da je tesko bolesno) nema smisla.
Ja koja sam imala potporu obitelji i prijatelja maksimalnu, koja sam bila bez ikakvih dilema oko odluke i koja sam po prirodi izuzetno optimisticna.