Meni ne pada na pamet opisivati život dostojan čovjeka, zašto bih? Ja ne odlučujem o prekidu ničijeg života, oni koji odlučuju imaju svoje razloge i sasvim je nebitno slažem li se ja s njima ili ne, pa nije moja odluka.

Ali ipak ne treba zaboraviti da postoje bebe kojima se nije davala šansa za normalan život pa su je one pronašle same, kao i njihove majke koje su donijele odluku koja se opisivala sebičnom pro liferskom, pa eto ispala ispravna. Postoje pogreške u medicini, koje se na kraju kad sve ispadne u redu opišu kao "čudo". E sad jel to čudo ili je samo liječnička pogreška u procjeni, nikad se ne sazna. Ja već dvije godine razmišljam o tome da moje prekrasno zdravo dijete ne bi bilo tu da sam poslušala liječnike. I ja nikad ne bih saznala da bi sve bilo u redu da sam poslušala. To je bila moja odluka i imala sam izbor i svatko treba imati izbor, ali zašto smo toliko isključivi? Zašto se na spomen djeteta s teškoćama odmah daje poveznica na nedostojan život i na razne ustanove? Ne mora biti tako. Ne mora biti ispravna odluka zadržati dijete, ali ne mora biti ispravna odluka ni pobačaj. Stvar je u tome da ne znamo, a to nam je valjda najteže prihvatiti.