Citiraj mama courage prvotno napisa Vidi poruku
statistički gledano - najveći dio žena, koje idu na pobačaj, su vjernice (neke religije). u hr su to velikom većinom - katolkinje. i koliko god im crkva trubila jedno, katolkinje masturbiraju, seksaju se prije braka, imaju više seksualnih partnera u toku života, koriste kondome, kontracepciju, pilulu za dan poslije, imaju ljubavnike, imaju ljubavnice, razvode se, vjenčavaju se, ne vjenčavaju se, rađaju djecu koliko žele, ne rađaju djecu ako ne žele, za pravo su na pobačaj, protiv su prava na pobačaj, pa ipak idu na pobačaj(e) i što je najbolje - seksaju se iz užitka... <3 da bi bila slobodna žena moraš biti blasfemična žena. <3 ni pokorne, ni pokorene.
Mama courage, kao prvo, ne zato što ti ne vjerujem, molila bih me da mi objasniš odakle ti ti statistički podatci, konkretno, oprimjeri, stvarno me zanima. Drugo - da je i "točno" sve to što si napisala (?!?), postoji jedna kvaka. Osoba koja sve to radi (gore nabrojeno) zasigurno nije katolik/katolkinja. To što je sebe netko tako odredio/nazvao, kao katolika (a radi sve to navedeno) - ne znači BAŠ NIŠTA. Ta je osoba isto tako mogla reći da je Petar Pan. U tome je poanta. Stvari su vrlo jednostavne, u svojoj biti.
Na portalima su sveprisutni komentari o poremećenim katolibanima i lizačima oltara i sve u tom duhu, ma dovoljno je čitati samo komentare poklonika Dežulovića i Babića da se otkrije što je sve bolesni ljudski um u stanju "skladati". Ipak, i ja se slažem s tim da je tu puno kupusa i licemjerja. Zaista je. Ali nije moj problem, a ni tvoj, što je netko rekao da je to što je, a živi potpuno suprotno od onoga kako bi "trebalo" živjeti. Tako da podcrtam - to sve gore navedeno nisu radili katolici, nego osobe koje se smatraju katolicima. Razlika je golema. Možeš ti sad cijepati dlaku napola, ali vjerujem da ti je jasna moja poruka.
Zašto on(a) sebe smatra katolikom, a nije, ne znam. To je, uostalom, pitanje koje se može proširiti na mnoga druga područja.

Kristov je nauk jednostavan, jasan i nedvosmislen. To što ga mi ljudi sebi prilagođavamo kako nama odgovara, naš je problem i naš grijeh.

I jedan komentar za kraj...
Dok je bila aktualna Mirelina priča, Babić je doslovno razapeo neke katolike, koji su, kako je on smatrao, bili žešći licemjeri. Tipično za njega, ali koga briga. Ostale ne mogu komentirati jer ih ne poznajem dovoljno, osim svoje drage prijateljice Nikoline Nakić, koju je također počastio kojekakvim uvredama, kao da žena govori onako "napamet"... A cijeli je njezin život (otkako je postala majka) jedno veliko svjedočanstvo...i priča o autističnoj kćeri i još mnogo toga drugoga što je javno iznijela...
Nemojte mi zamjeriti što ću ovdje podijeliti njezinu priču, ali ta priča zapravo otkriva kako su neke granice vrlo tanke, a neke naše odluke možda površne i nepromišljene...

"Jednom mi je na jednoj prelijepoj ispovijedi u Rimu svećenik, jer je imao dar čitanja srca, nakon moje zdušne samooptužbe održao kratak nagovor. Bilo mi je očito da preko njega govori Krist, jer mi se obraćao kao voljenoj kćeri (a bio je mlađi od mene) s onim malenim detaljima koje baš nitko ne može znati, a koji te natjeraju da se čudiš i diviš istovremeno.

Topila sam se od miline. Kad biste samo znali s kime razgovarate na ispovijedi, još bi vas i tjerali iz ispovjedaonice!

Dao mi je odgovore na pitanja koja sam si postavljala u glavi (ne naglas) i još neke koje si nisam postavljala. I to ne pitijski dvoznačno nego ravno u glavu što mi je bilo presavršeno - npr. "pitala si se to to i to, a odgovor je taj, taj i taj, možeš slobodno činiti tako i dalje."

Svećenik nije znao tko sam ja u smislu da me nije poznavao, a ni ja nisam poznavala njega, bili smo si potpuni stranci koji su vodili najintimniji mogući razgovor. Paradoksalna i predivna situacija. Uglavnom, iako sam se upinjala zapamtiti do i jednu riječ koju je izgovorio i prebirala sam ih stalno u srcu da ih ne zaboravim, jedna mi je rečenica posebno zazvonila.

Rekao mi je to na način koji tjera bujicu suza na oko - da nastavim ustrajno svjedočiti riječima, ali i tijelom.

Ovo riječima sam i shvatila, iako mi naravno nije bilo jasno odakle taj svećenik znade da ja tamo nešto piskaram. Ali tijelom...što je to značilo? Razbijala sam glavu tim riječima i vjerujte da su mi trebali mjeseci da shvatim na što je mislio.

Sjetila sam se liječničkog osoblja u Šibeniku kada sam rodila Mihovila. Višestruki carski rezovi, potpuna ruptura maternice, ja u trudovima, dijete tek što se nije rodilo, a oni priredili papir gdje piše da pristajem na carski i sterilizaciju. Ležim izmučena, s upalom pluća i anemijom i ne molim, već svim svojim preostalim slabašnim autoritetom koji žene ležeći pred njih desetak uopće imaju, sa svim svojim skrpanim dostojanstvom zahtijevam da pišu novu izjavu jer ne pristajem na sterilizaciju. Deset minuta su me tlačili, a kako nisam popuštala, napisali su novu izjavu. Sutradan su dolazili do mog kreveta jedan po jedan s jednim pitanjem: zašto?

Da, to je bilo svjedočenje tijelom. Najviše i najbolje svjedočimo onda kada nismo pretenciozni i uživljeni u vlastitu svetost nego smo čak i poniženi, ali tada Bog najviše i najobilatije daruje. To mi je bila možda i lekcija života.

Napisala sam puno pro life tekstova. Neki su bili dirljivi. Neki apologetski. Neki ljutiti. Neki su preklinjali. Neki su jednostavno veličali život.

Nikad neću saznati, bar ne dok ne budemo svi u nebu, jesam li tim silnim, a katkad i pretencioznim riječima nekoga dotakla, jesam li pripomogla učiniti onaj klik, je li koji život spašen zahvaljujući pravoj riječi u pravom trenutku.

No upravo svjedočenje tijelom pridonijelo je da sam ne znajući spasila jedan život. Ponavljam, najjači smo kad mislimo da smo najslabiji. Radilo se o doktorici koja mi je vodila tu četvrtu trudnoću. Ja nju nikada nisam pitala radi li pobačaje, ali je ona imala potrebu povjeriti se meni na tu temu. Bilo je to na drugom pregledu, nekih mjesec dana poslije našeg prvog susreta. Malo smo gledali bebu preko UZV-a a onda je ona krenula s pričom:

"Nikolina, ja radim pobačaje. Znam kakvi su vaši stavovi i ja ih poštujem, ali vjerujte da su te žene jadne koje dolaze i nemaju izlaza. No dan poslije vas meni je došla jedna žena u bolnicu na pobačaj i još sam imala vas pred očima. Vas koji ste mi došli s rasparanom maternicom i osmijehom od uha do uha. Nisam mogla. Nisam mogla to napraviti i uspjela sam je odgovoriti. Rodit će bebu."

Otišla sam kući pod dubokim, dubokim dojmom. Prvo, jer sam shvatila kolika je moć svjedočenja tijelom i u kojoj smo mjeri sve žene pozvane na to. Drugo, jer sam shvatila koliko je krhka linija između odluke da se neko dijete rodi ili da umre. Jedna rečenica je presudila - o nečijem životu. Jedna rečenica - shvaćamo li uopće koliko toga određuje ta jedna rečenica?

I treće, često razmišljam o tom djetetu. Sad kreće u prvi razred. Pitam se je li dječak ili djevojčica. Sigurna sam da ga/ju njegovi roditelji vole najviše i da nikad nisu požalili odluku da ga imaju.

I vjerujte, u svakom, ali baš svakom pro life tekstu koji pišem i koji ću napisati ja pred očima uvijek imam to drago bezimeno dijete. Koje ŽIVI. Divne li i moćne riječi. Živi."





Još jedna priča koja dokazuje kako ništa nije predodređeno i strogo uklesano u kamen... I hvala Bogu da je tako.