Tvoja je priča iskonstruirana i prilagođena trenutku i biranoj publici.mama courage prvotno napisa
Ali je stvarnost malo drukčija.
Znam da postoje žene koje su pobacile i zbog toga nikad nisu požalile, ni godinama poslije. Vjerujem da ima i onih koje su osjetile olakšanje (ali koje zaista osobno nikad nisam upoznala što ne znači da ih nema) te onih koje je društvo stigmatiziralo jer su željele napraviti pobačaj ili su ga već napravile. Poznajem i mnogo onih koje je isto to društvo natjeralo na pobačaj (različiti su razlozi, npr. nećeš to moći sama (ili s "dvoje" male djece), nećete imati što jesti, nećete imati krov nad glavom, završit ćete na ulici, završi najprije školu/fakultet, nađi posao...). Međutim, posebna su kategorija i posebno su teške priče onih žena koje su pobacile, ali se nakon pobačaja s tom činjenicom nikako ne mogu nositi, oboljele su od depresije, neke su i suicidalne i sl. Mnogo je i očeva koji se s tom činjenicom jako teško nose.
I mnogo toga napisanoga na kojekakvim društvenim mrežama pa i ovdje ostaje mrtvo slovo na papiru, a i podloga je za dokazivanje i nadmetanje...
Baš zato zovem sve vas da dođete na samo jednu donatorsku večer (kad se bude održavala) i uživo poslušate priče i svjedočanstva tih ljudi, tih majki i očeva, koji su se odlučili za pobačaj, ali jednostavno se više nisu u stanju vratiti "normalnom" životu, životu kakav su prije "vodili" (a za koje mi se stalno čini kako ne vjerujete da postoje). To nisu ljudi koje je udruga čarobno preobratila i odgovorila ih od pobačaja. To su ljudi koji žive među nama i koji se jako teško nose s odlukom koju su donijeli i onime što su napravili. Ništa vam se neće dogoditi, samo sjedite i slušajte, ne morate ni lipu donirati niti ikakvu životnu odluku donijeti.
A to su samo oni koji su pristali svjedočiti, broj je, sigurna sam, mnogo veći.
Licemjerna je i tvoja izjava o pritisku medicinskog osoblja. Prije svega, maknula bih riječ pritisak zbog isključivo negativnoga konteksta, a i zbog toga što je ta riječ ovdje (zlo)upotrijebljena.
To odlično ilustrira sljedeći primjer iz svjedočanstva Marije Jurić:
"Otišla sam na pregled i dogodilo se čudo da mi je Bog tog dana poslao doktoricu koja je htjela da pogledam svoje dijete na ultrazvuku kako bih bila sigurna želim li uistinu napraviti abortus. U meni se sve lomilo na tom stolu, bila sam pod silnim grčem… To se ne može opisati. Sve su mi misli poletjele u jednom smjeru, a to je bilo prema mojemu malom sinu. Shvatila sam da je i on bio isti takav i kako bih se samo osjećala kada bih njega izgubila Kao ni onaj dio kada sam pogledala u svoju bebu i vidjela zapravo to malo čudo od 9 tjedana i 4 dana kako miče nogicama, kako skače u trbuhu, kako to maleno srce kuca. Sve su mi misli poletjele u jednom smjeru, a to je bilo prema mojemu malom sinu. Shvatila sam da je i on bio isti takav i kako bih se samo osjećala kada bih njega izgubila. …vjerujem da je to najbolje što sam mogla napraviti u svom životu. Sačuvati ovo svoje blago. Doktorica mi je svejedno napisala broj telefona u slučaju da se predomislim, jer sam sutradan trebala doći na abortus."
Pa te pitam - bi li liječnica bila odgovorna, savjesna i časna da je samo tako napravila abortus? A nečasna je i nesavjesna jer je rekla ženi da pogleda svoje dijete na UZV-u?
I kako to da se ta žena tako brzo pokolebala u svoju odluku (kad je vidjela svoje dijete na UZV-u) ako je tako sigurna u nju (kako pišeš)? Zbog pritiska okoline? Kako da ne.
A kakve su to žene koje nisu u stanju pogledati svoje dijete na UZV-u, ali su u stanju pobaciti? Za mene su kukavice i licemjeri. S čime se to one ne mogu nositi? Sa slikom srca koje kuca? Ručice koja se miče? Ma jok, to je zbog pritiska okoline.
I one koji niječu da je beba/osoba u njihovu tijelu pitala bih - ako to nije beba, onda nisi ni trudna, zar ne? Što ćeš onda pobaciti? Žarulju?
Hajte se sada bacite na dublju semantiku i vratite se svojoj površnosti.
 |
|||
Odgovori s citatom