Osoba sam koja poštuje pravila ponašanja, pristojna sam i očekujem da se prema meni tako ponaša. Pogotovo kad je ljubaznost ugrađena u zanimanje. Jučer sam se našla u situaciji koje me baš muči. Ustvari, poprilicno sam osupnuta ponašanjem mlade konobarice.
Pa da vas pitam: kako vi reagirate na takav, ne znam kako reći, ali bezobrazluk.
Terasa, uz more, Karolina Rijeka, poznati i IN kafić. Manje od 10 ljudi sjedi, gledamo more i jahte, jutro je. Naručimo makjato i kapucino, ja kažem: molim smeđi šećer. Jednostavno, zar ne?
Dolazi ona sa bijelim šećerom. Kažem joj da sam zamolila smeđi. Uzima bijeli i kaže: ja to automatski stavim, donijet ću smeđi. I ode.
Čekam, čekam, prolazi ona nekoliko puta kraj mene. Bez šećera. Pijem taj kapućino bez šećera. Popijem.
Nije kraj priče
Zovem da platim. Evo je i uzima 50 kn. Kažem:" Šećer ste zaboravila, no naplatiti, vidim, nećete zaboraviti". Ni da kaže: izvinite, ni: zaboravila sam, nego: pa, zar nemate sitno?
Račun je 26. Nemam. Ode ona.
Vraća se i stavlja na stol 20 kn. Nemam sitno, onako uz put kaže. Meni tlak sve veći i veći, bijes proviruje. I kažem uz pogled koji ubija: "Nađite sitno" OK, ne ponosim se sobom, ali stvarno mi je previše .
Ode.
Sjedimo i gledamo more. Ne odustajem.
Još nije kraj
Vraća se. Baca kovanicu od 5 kuna na stol uz riječi: "Evo vam!" krajnje osorno. Ode.
Stavljam dva puta po 50 lipa kraj moje prazne šalice bez šećera i odlazimo.
Bijesna sam. Ne samo na nju nego i na sebe. I na muža koji kaže: "što dramiš, mogla si uzeti taj obični šećer."
Dobro da pogledi ne ubijaju!
Zar stvarno pretjerujem? Zar stvarno dramim ako očekujem da mi se ispoštuje narudžba?
Tako je jednostavno raditi svoj posao kako treba. Samo poštuješ pravila.
Ili ne radi ako nisi za raditi.