beboslava, ja te isto razumijem
osim što mi nikad nije bilo lako kad su prestali dojiti, a pogotovo s drugom jer nisam planirala više djece i onda mi je bio osjećaj "nikad više"
meni inače sve dječje napretke i prelaske iz jedne faze u drugu prati i određena tuga, uz naravno veselje
kad su prohodali: nema više moga puzavca
kad su progovorili: nema više mog bebsija koji govori marsovski
kad su krenuli u jaslice.. ne želim ni razgovarat o tome
lani s mlađom zadnji dan vrtića, jao!
Za mene je to sastavni dio roditeljstva, jer oni se stalno mijenjaju, i stalno nestaje jedno dijete, a na njegovo mjesto dolazi drugo, a ja volim ove sadašnje, ali mi vječno nedostaju oni stari.

Tvoja je reakcija potencirana i hormonima, i vjerujem da će se kroz nekoliko dana smanjiti. Ali isto tako, kažeš da se osjećaš da si izdala svoje dijete jer si odustala, al ja bih ipak rekla, s obzirom da si navela da si imala više ne baš bezazlenih teškoća, da si jako puno izdržala, više nego mnoge mame, i da možeš na to biti ponosna. Kao da je mala stvar izdržat godinu dana neprospavanih noći, dva mjeseca uštimavanja..! Bar 80% mama koje ja znam nema šanse da bi to izdržale. Tako da ono što ti je bilo važno da daš svojoj bebi dojenjem - to si joj i dala.
Beba traži dojku, ok neće dobiti dojku, ali dobit će mamu koja je budna i u boljem stanju, da je može vidjeti i čuti i biti prisutna, to joj je još važnije!