Meni su ovdje tehnički aspekti podizanja djece kad oni jedni druge čupaju i štipaju i zovu ludima, i jurcanje do mirogojske bitniji od tog jesam li si oprostila. I možda sam ranije negdje pisala da si ne mogu oprostiti što s njim nešto imam. Racionalno mogu reći nije moja greška, emocionalno osjećam melankoliju s vremena na vrijeme što nemam partnera s kojim sam mogla imati djecu na bolji način, ali tako melankoliju osjećam i za fakultet. Nisam do kraja sažvakala to da nisam na prvu ružnu riječ otišla, ali sam pročitala knjigu i nešto štiva pa shvaćam i tu stranu zašto sam ispala kakva jesam. To sad ovdje pokušavam ispraviti, naučiti djecu da nije prihvatljivo da ih netko štipa, nacugava i šamara, a meni psihologinja preko puta objašnjava kako takvo ponašanje roditelja može biti opravdano kada primjerice treba djecu odvojiti u tuči. No oni se nikad tako ne tuku da se mora primijeniti krajnju fizičku silu da ih se razdvoji.