Naravno, ja sam prvenstveno bježala zbog maltretiranja kolega na koje nitko nije obraćao pažnju. Tek drugi razlog je bio dosada i sve ostalo što dođe s adhd-om.

I muž i ja pamtimo školu kao traumu iz djetinjstva i pokušavamo sve poduzeti da naša djeca ne budu učenici kakvi smo mi bili. I da im bude lijepo u školi, a ne kao nama. Ne moraju uopće biti odlikaši, nama to stvarno nije nešto važno, samo nek nauče što se treba naučiti, nek im škola nije muka jer ipak se tamo provodi popriličan broj sati, nek sklope neka lijepa prijateljstva i nek se jednog dana bave s poslom s kojim žele. To su moja očekivanja od škole i stvarno bih htjela da im taj period prođe u lijepom sjećanju.

Razmislit ćemo o prebacivanju u drugi razred svakako, nešto mi sve vuče da će tako i biti.