Po opisu, meni to više zvuči kao inertno ponašanje u stilu "ne da mi se", a ne da ga namjerno odbijaju.
Možda bi mu lakši pristup društvu bio da se zadrži s nekima od njih nakon škole? To je često lakše spontano izvesti nego se ciljano dogovarati za izlaske. Pogotovo ako je tek 1. srednje.

Nije ni moj sin neki uzor društvenosti, iako sad, pred kraj srednje škole, ima društveni život bolji nego što sam ga ja ikad imala, ali nije tako bilo od početka srednje. Dapače, u 1. srednje ga je trebalo natjerati da više komunicira s drugima. I on je introvert, i vječito u strahu što će drugi o njemu misliti. I danas se rijetko odlučuje zvati nekog pojedinačno i dogovarati se ciljano za neki izlazak/druženje, a najveći broj spontanih dogovora pada u tramvaju, na putu iz škole (jedna od prednosti škole na drugom kraju grada - druženje s vršnjacima u javnom prijevozu ).
Svakako, ovaj moj je u nekom trenutku i shvatio što kod sebe mora mijenjati kako bi se lakše priključio nekom društvu, pa se tako natjerao voditi small talk u tramvaju i onda kad mu se ne priča, pokušava potaknuti teme za koje misli da bi onom drugom mogle biti interesantne, i sl. Ali tu mu ja kao mama više nisam imala što reći, sam je došao do toga. 15-godišnjaci i stariji više baš i ne vole slušati roditelje kad im dijele životne lekcije