Podjela stana-dilema

[Tanči]

Oni su taj stan isto tako dobili na korištenje od živućeg roditelja i za njih se netko pobrinuo. S tim da su već imali nekretninu čijom su prodajom osigurali lagodniji život jer se netko pobrinuo za ostalo.

Ali to nije bitno za cijelu priču.
Apsolutno je nebitno i tko je mijenjao pelene i tko se za koga pobrinuo...
Bitno je samo, isključivo i jedino ono što je na papiru.
Vlasništvo pol-pol.
Ništa drugo.
Pusti pravdu. Toga nema. Zaboravi na to.
Ako idete na sud, računajte cca 7 g do prvostupanjske presude i onda žalbe i Županijski...
O troškovima da ne govorimo.
Nasilno useljenje?
Kako će to izgledati?
Dijete imaš s teškoćama i ono bi trebalo u tom cirkusu živjeti?
Ma nema šanse.
Poslušaj ti glupu, bezoraznu, staru Tanči koja ima jaaaaako puno toga u nogama: polako!!!
Polako se prišmajhlajte majci i dogovorite. Polako.
Bude rekla stoput NE, nemojte se dati isprovocirati, ok mama, pa pusti da prođe malo vremena i opet polako.
To vam je jedini način. Da se dogovorite.
Sve drugo je sr..nje, trošak, igra živaca i trajeeee.

[pulinka]

Polako se prišmajhlajte majci i dogovorite. Polako.
Bude rekla stoput NE, nemojte se dati isprovocirati, ok mama, pa pusti da prođe malo vremena i opet polako.
To vam je jedini način. Da se dogovorite.
Sve drugo je sr..nje, trošak, igra živaca i trajeeee.

LOL sad vidim u čemu grešimo sestra i ja, ne pitamo dovoljno često, što jes, jes, nabacimo predlog možda jednom godišnje, možda i ređe.
A i prošlo je tek osam godina, baš smo nestrpljive.

Ironiju na stranu, ja ne mislim da će se svekrva predomisliti, ali zaista bi mi bilo drago da totalno grešim.

[Tanči]

Pa i on bi njoj prepustio da nam okolnosti nisu takve kakve jesu. 650 eura stan, 600 eura privatne terapije. Jednostavno nam je puno. Meni je normalno da i on nije suvlasnik da roditelj tu uskoči ako može. Moja mama je već financijski uskočila više puta.

Ne mora računat na sina u starosti... uvijek će joj ostat Nepalci za njegu, ako se bude umiralo tradicionalno, a ne umre sin prije nje. Il ako zarate. A sama si sprema taj nerazumni rat. TM je u pravu sto posto.

Od majke ću naslijediti nešto kad umre, kao što je muž naslijedio od pokojnog oca.

Moja ulijeće. Inače bi za vrijeme korone, ja ugostitelj, muž radi na pirevima vjerojatno umrli od gladi. Kad umre majka, ostat će mi nešto i iza nje

Kako moj muž kaže: Zna ona kako su očevi završili pa se boji da i ona ne završi tako.

Moj otac je alkos i obiteljski zlostavljac, od njega nemam ništa. Majka još otplaćuje kredit za svoj stan, kad mi treba pitam je bez zadrške, ako ima, da.
Ako nema, pronađe. Mi smo sad za ovaj stan 10.01. morali dati 1950 eura. I nitko ne garantira da nam ipak prije ljeta neće reći da selimo. To je realnost i ne, meni nije normalno da jedinom djetetu nećeš pomoći da mu to ne bude realnost.
Mogli smo mi isto tako reći; zašto mi ne bi mogli na godišnji jer nema tko svekru promijeniti pelenu, neka se svekrva sama snađe.

Oni su taj stan isto tako dobili na korištenje od živućeg roditelja i za njih se netko pobrinuo. S tim da su već imali nekretninu čijom su prodajom osigurali lagodniji život jer se netko pobrinuo za ostalo.

Eto, samo dio i to meni osobno jako uznemirujuć.

[naplavomzalu]

Eto, samo dio i to meni osobno jako uznemirujuć.

Šta je ovdje uznemirujuće? Da mislim da bi roditelj koji voli svoje dijete trebao pomoći ukoliko je u mogućnosti? Da, ja to mislim, koliko god skandalozno bilo. I da isto tako dijete treba pomoći roditelji koliko god može.
S tim da muž ovdje ne traži nikakvu posebnu pomoć, pomoć bi bila da se ona odrekne nečeg svog što nitko ne traži. Samo da njemu ustupi njegovo. I za to traži njemu pomoć da to riješe na normalan način. Ima mogućnost da stan ostane njen 1/1, ima mogućnost da je isplatimo 150.000 eura za njenu polovicu stana koji joj ne odgovara ni po čemu, u kvartu koji joj je grozan, jer ni do plaže ne može pješke, više puta rečeno. Ima mogućnost ako se njoj ne da sama tražiti nešto za 150.000 da joj mi nađemo, riješimo papire i da samo useli. Sve je to na stolu i odgovor na sve je ne. Ja i muž dobro zarađujemo, ne mogu se požaliti, ali samo stan, režije, vrtić i terapije su 1500 eura. Tako da se s ostatkom jedva navučemo. A negdje postoji 150.000 vrijednosti nečega šta je njegovo, a ne može koristiti. Eto spremni smo i to dati za 50.000, samo neki mali push za taj stambeni kredit. Ako smo mi nerazumni, ja bi volila vidit razumnog čovjeka.

[Lili75]

Ne zamaraj se, naplavomzalu. Neki komentari su dobri samo za preskakanje.

Oh yes

Naplavomžalu, nemoj se živcirati, nije vrijedno.

[naplavomzalu]

Ma već sam bila napisala odgovor ali sam odustala. Stvarno nije vrijedno. Optužiti nas da želimo strpati ženu u ludnicu, ženu čijem sam mužu prala guzicu, a spremna sam i njoj kad onemoća, mi je ispod svake razine pristojne komunikacije.

[naplavomzalu]

Ne pada mi napamet useljavati niti raditi cirkuse, nisam u životu napravila cirkus pa neću ni sad. Vjerujem da ni moj muž neće ići na sud jer bi to značilo da niti on više ima majku niti da ona ima ikoga. On se nada da će ona popustiti. Ja mislim da neće. Ja mislim da je najbolje da to sve pustimo, ali ako odluči ne pustiti ja ću bit uz njega. To je sukus stvari

[Tanči]

Ne pada mi napamet useljavati niti raditi cirkuse, nisam u životu napravila cirkus pa neću ni sad. Vjerujem da ni moj muž neće ići na sud jer bi to značilo da niti on više ima majku niti da ona ima ikoga. On se nada da će ona popustiti. Ja mislim da neće. Ja mislim da je najbolje da to sve pustimo, ali ako odluči ne pustiti ja ću bit uz njega. To je sukus stvari

Ali tako i je.
Ja kužim da vam je teško.
Sve kužim, ali u ovoj državi nemreš napraviti ništa.
Možete jedino čekati i polako s majkom. Polako,
Ona se sad i boji i ne razumije puno toga i tko zna i tko joj sve glavu puni s glupostima (neka susjeda, prijateljica...)
Ma joj, ne možeš vjerovati što sve može biti u igri.
Ali ok, stan je pol-pol na papiru i jedino to je važno..
Da biste se podijelili morate se dogovoriti.
Sve drugo je krajnje neisplativo i ne bu dobro.

[Francesca85]

Tanči, ono što je problematično u ovome što pišeš na temi je što ignoriraš činjenicu da čovjeku stvarno pripada pola stana. On samo želi dobiti svoje.

[Tanči]

Tanči, ono što je problematično u ovome što pišeš na temi je što ignoriraš činjenicu da čovjeku stvarno pripada pola stana. On samo želi dobiti svoje.

Nisi dobro pročitala kaj sam napisala.
Ponavljam:
vlasništvo pol- pol je jedino važno.
Ono kaj je na papiru.

[Francesca85]

Nisi dobro pročitala kaj sam napisala.
Ponavljam:
vlasništvo pol- pol je jedino važno.
Ono kaj je na papiru.

To si napisala u jednom od zadnjih postova, ali prije toga si učitala štošta - da naplavomzalu i njen muž očekuju pomoć od njegove majke, spominjala si da će je strpati u ludnicu i slično.
Promijenila si ploču, super.

[Tanči]

To si napisala u jednom od zadnjih postova, ali prije toga si učitala štošta - da naplavomzalu i njen muž očekuju pomoć od njegove majke, spominjala si da će je strpati u ludnicu i slično.
Promijenila si ploču, super.

Ja sam napisala da će je strpati u ludnicu?!?


Sent from my iPhone using Tapatalk

[Francesca85]

Ja sam napisala da će je strpati u ludnicu?!?


Sent from my iPhone using Tapatalk

Ružno si insinuirala:

Uvijek se može ženu pokušati proglasiti ludom i oduzeti joj poslovnu sposobnost i onda imaju cijeli stan, a ona završi u domu ili nekoj splitskoj inačici Vrapča.

Ne znam zašto si imala potrebu ovo napisati, pretpostavljam da ti ovakvo što nikada ne bi nekome napravila... Dakle, nije to bio savjet kako riješiti situaciju. I ostali sugovornici ostali su začuđeni, možda ti je promaknulo.

[naplavomzalu]

Bilo bi idealno da mi nađemo neki mali stančić nama priuštiv i onda bi cijela ova priča bila iza nas. Tko zna? Nekad uleti kad se najmanje nadaš

[Tanči]

Bilo bi idealno da mi nađemo neki mali stančić nama priuštiv i onda bi cijela ova priča bila iza nas. Tko zna? Nekad uleti kad se najmanje nadaš

I to isto. Ja ti želim da bude tako.

[pulinka]

Bilo bi idealno da mi nađemo neki mali stančić nama priuštiv i onda bi cijela ova priča bila iza nas. Tko zna? Nekad uleti kad se najmanje nadaš

Od srca vam želim da vam tako i bude. Ko zna, možda se svekrva predomisli za menjanje ako vi kupite sebi neki zgodan stančić, po principu tuđe-slađe, ljudi su nekad čudna sorta.

[Tanči]

Nije meni ništa promaklo.
Pročitaj sve moje postove, od prvog.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[Francesca85]

Znam da ti nije promaknulo, pogriješila sam napisavši to. Obično s pola pozornosti preletim postove u kojima ljudi krenu kukati kako se njih u raspravi vrijeđa itd., bez obzira čiji su.

[Tanči]

Isto tako mi nije promaklo kakva su se sve rješenja nudila i ispalo je da je žena zla, sebična i ne želi pomoći.
To nitko nije vidio?
To nikog ne smeta?
Možda je promaklo, ali naplavomžalu u svojim prvim postovima piše kako smatra da svekrva treba njima pomoći i kako njena mati je i to više puta…
To je svima ok?
Dobro.
Sretno vam svima.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[Francesca85]

Isto tako mi nije promaklo kakva su se sve rješenja nudila i ispalo je da je žena zla, sebična i ne želi pomoći.
To nitko nije vidio?
To nikog ne smeta?

Jedna jedina forumašica napisala je za muževu majku da je zločesta (to nije bila naplavomzalu), a jedna druga je napisala za odbijanje da se proda parcela da je "vrhunac bezobrazluka" (opet ne naplavomzalu).
Nitko nije spomenuo riječ "sebična".

[Francesca85]

Ne radi se o pomaganju, nego o suradljivosti oko provođenja u stvarnost onoga što je odlučeno u ostavinskoj raspravi.
S druge strane, naplavomzalu je spomenula stvarnu i konkretnu pomoć od vlastite majke zbog toga što je netko treći pitao zašto njoj njeni ne pomažu, pri tome naglasivši da naplavomzalu tj. njen muž "očekuje znatnu financijsku pomoć od te strane" (muževe familije) - to jednostavno ne stoji, ne očekuju nikakvu pomoć nego tek dogovor oko provođenja odluka nakon ostavinske rasprave.

[sillyme]

Nakon opisane situacije gdje su mjesec dana stanovali kod prijateljice da ne bi inkomodirali svekrvu moram priznat da mislim da su sve priče o dugovanjima i potpomaganjima u obitelji prilično nebitne.

Netko je vlasnik pola stana i želi ga iskoristiti da svojoj djeci omogući pristojan život bez neizvjesnoti da će sutradan ih opet netko izbaciti iz stana. I tu je kraj. Ima apsolutno pravo to zahtijevati i ne ovisti ni o čijoj milosti, pa ni onoj vlastite majke. Tako da je u potpunosti u pravu, to je njegovo vlasništvo, pokretnina i ušteđevine se već odrekao u korist majke. U pravu je moralno, u pravu je zakonski, a nadajmo se da će mu majka doći sebi. Uostalom i ja bi na izboru moja djeca ili roditelj - izabarala djecu.

[ina33]

Netko je vlasnik pola stana i želi ga iskoristiti da svojoj djeci omogući pristojan život bez neizvjesnoti da će sutradan ih opet netko izbaciti iz stana. I tu je kraj. Ima apsolutno pravo to zahtijevati i ne ovisti ni o čijoj milosti, pa ni onoj vlastite majke. Tako da je u potpunosti u pravu, to je njegovo vlasništvo, pokretnina i ušteđevine se već odrekao u korist majke. U pravu je moralno, u pravu je zakonski, a nadajmo se da će mu majka doći sebi. Uostalom i ja bi na izboru moja djeca ili roditelj - izabarala djecu.

Potpisujem sve rečeno i isto bih birala. Ne radi se samo o sinu, ne radi se samo o sinu i ženi, radi se o sinovljevom djetetu - ako ima asistenta u nastavi ne radi se o tome da mora tipa vid kontrolirat 2x godišnje nego ima veće poteškoće. A nemaju novaca, kao i većina hrvatskih obitelji, za zadovoljit sve strane, bit "galantni", razmišljat o tome što će reć selo i puštat mamu da dođe k sebi, eventualno se predomisli (ne vjerujem da je to uopće izvjesno) itd.

[Kosjenka]

Odlično ste rekle.
A to da stan nije ni bračna stečevina nego od očevih roditelja još više mi daje moralnu težinu cijeloj priči.
Evo ne mogu se zamisliti da se uvalim u svekrvino nešto a da mi djeca, moja i šogoricina nisu zbrinuta.

[Dota]

Čitam ovu temu i razmišljam o djeci/ unucima.

Ono što ja tu vidim je dvoje djece (valjda sam dobro upratila broj), od toga jedno dijete s značajnim poteškoćama koje zahtijevaju skoro svakodnevnu terapiju (uz to i skupu), dijete koje će trebati asistenta (znači, sigurno nije minorna poteškoća). Vidim dvoje djece koji se tiskaju po malim, preskupim podstanarskim stanovima, koji se sele svako malo (jasno mi je kolika je lutrija naći stan na duže vrijeme na obali, iz kojeg te neće izbaciti s prvim znakom ljeta). Čitam kako se dijete mora ne pokazati da ih uopće razmatraju za podstanarski stan.
Čitam kako su roditelji, uz sve nedaće oko pandemije, gubitka posla itd., uspjeli uštedjeti značajnu svotu novca, kako su spremni dignuti koliki god mogu kredit za stan... kako su pomagali bolesnom roditelju koliko god godina je trebalo....kako pokušavaju sami riješiti svoju situaciju, ali im jednostavno ne uspijeva jer su cijene sulude...kako i dalje pokušavaju naći neki način kako riješiti ovu situaciju, a da u njoj nitko ne ostane "kratkih rukava"... Koliko shvaćam, sin ima polovicu stana, a ipak ne pokušava nikoga izbaciti iz stana, nego moli pomoć jer nema drugog izlaza.
I imamo, bar prema riječima pokretačice teme, majku/baku koja sama sjedi u velikom stanu (za koji ne može plaćati velike režije, pa se sjedi u bundi) dok joj se unuci povlače kojekuda. Imamo majku/baku koja gunđa kad treba primiti k sebi unuke desetak dana (!) dok ti unuci doslovno nemaju kamo.

Shvaćam i sasvim mi je jasna teza da roditelji nisu dužni brinuti za svoju odraslu djecu.
No, da živim pet života ne shvaćam kako se može ne vidjeti koliko tu pate djeca.
Unuci.
Jedini. Od jedinog sina.

Radije bih spavala na klupi nego ne primila svoje unuke k sebi.
(Nemam unuke još, lol, ali brijem da ću misliti isto).

[naplavomzalu]

Čitam ovu temu i razmišljam o djeci/ unucima.

Ono što ja tu vidim je dvoje djece (valjda sam dobro upratila broj), od toga jedno dijete s značajnim poteškoćama koje zahtijevaju skoro svakodnevnu terapiju (uz to i skupu), dijete koje će trebati asistenta (znači, sigurno nije minorna poteškoća). Vidim dvoje djece koji se tiskaju po malim, preskupim podstanarskim stanovima, koji se sele svako malo (jasno mi je kolika je lutrija naći stan na duže vrijeme na obali, iz kojeg te neće izbaciti s prvim znakom ljeta). Čitam kako se dijete mora ne pokazati da ih uopće razmatraju za podstanarski stan.
Čitam kako su roditelji, uz sve nedaće oko pandemije, gubitka posla itd., uspjeli uštedjeti značajnu svotu novca, kako su spremni dignuti koliki god mogu kredit za stan... kako su pomagali bolesnom roditelju koliko god godina je trebalo....kako pokušavaju sami riješiti svoju situaciju, ali im jednostavno ne uspijeva jer su cijene sulude...kako i dalje pokušavaju naći neki način kako riješiti ovu situaciju, a da u njoj nitko ne ostane "kratkih rukava"... Koliko shvaćam, sin ima polovicu stana, a ipak ne pokušava nikoga izbaciti iz stana, nego moli pomoć jer nema drugog izlaza.
I imamo, bar prema riječima pokretačice teme, majku/baku koja sama sjedi u velikom stanu (za koji ne može plaćati velike režije, pa se sjedi u bundi) dok joj se unuci povlače kojekuda. Imamo majku/baku koja gunđa kad treba primiti k sebi unuke desetak dana (!) dok ti unuci doslovno nemaju kamo.

Shvaćam i sasvim mi je jasna teza da roditelji nisu dužni brinuti za svoju odraslu djecu.
No, da živim pet života ne shvaćam kako se može ne vidjeti koliko tu pate djeca.
Unuci.
Jedini. Od jedinog sina.

Radije bih spavala na klupi nego ne primila svoje unuke k sebi.
(Nemam unuke još, lol, ali brijem da ću misliti isto).

Baš to, Dota. Koliko je financijski teško, toliko je emotivno još gore. Ovo zadnje traženje stana, imali smo mjesec dana da iselimo pa meni je došlo da se objesim doslovno. Zoveš doslovce svaki oglas koji izađe, ne pitaš za cijenu. Jel može na cijelu godinu? Ne, samo do sezone. Onda vidiš neki dugoročno ne primaju obitelji s djecom. Onda nađemo taj jedan gdje nam telefonski kaže može djeca i kad viid da dijete loše priča, ne može. A tebi se približava dan kad moraš van. Taj zadnji gdje je rekla da ne može dijete sa teškoćama, muž i ja smo doslovno uvečler kad su djeca legla, plakali ko dvoje male djece u boravku. I sutradan je on otišao razgovarati sa majkom. Da mi možemo normalno bit podstanari za 500 eura u nekom stanu ma nitko to njoj ne bi ni spominjao, ali u problemu smo, daj malo i ti razumijevanja.

[umiljata]

Shvaćam i sasvim mi je jasna teza da roditelji nisu dužni brinuti za svoju odraslu djecu.
No, da živim pet života ne shvaćam kako se može ne vidjeti koliko tu pate djeca.
Unuci.
Jedini. Od jedinog sina.

Radije bih spavala na klupi nego ne primila svoje unuke k sebi.
(Nemam unuke još, lol, ali brijem da ću misliti isto).

Ovo je sukus svega!!!

[ina33]

Po meni, niste nerazumni. Svekrva zivi u nekom svom svijetu, sto od straha, sto od nereale, a vi ispastate. Odbija vidjet sinovo pravo. Obija vidjet realnost grada u kojem su vozaci, cistaci Nepalci, u kojem ima i digitalnih nomada koji dizu cijene stanovanja, apartmanizaciju i rentanje na sve strane koja gusi mlade i dize cijene svega i ponasa se ko da je jos socijalizam i vi se nekako snadjite...valjda od vasih 'poduzeca'. Odbija vidjet da nemate sanse i da to nije ko u socijalizmu. Ja nisam mogla vjerovat da se turisticki rentaju i neboderi u splitu3, a rentaju se. Odbija vidjet pomoc koju ste pruzili vezano za brigu oko svekra.

[Dota]

naplavomzalu, sasvim shvaćam u kojem ste problemu, zato i razumijem

Drži se, nemojte potonuti, djeca vas trebaju...ostalo će doći, prije ili kasnije.

[pulinka]

Ni ja ne vidim šta je u tom nizu citata uznemirujuće.

Tim pre što se od roditelja zapravo ne očekuje pomoć, nego pristojan dogovor povoljan za obe strane.
Dota i svi ostali su bolje sve saželi.
I ja bih na prvo mestu stavila dobrobit i zdravlje svoje dece, a tek onda preferencije svoje majke.
Meni je samo ponašanje bake ovde uznemirujuće, ništa drugo (i lude cene, ali tome nema pomoći).
Jedini argument protiv sudske prodaje stana bi meni bilo što je to dugotrajan proces- ako je dugotrajan proces uopšte.

[ina33]

Jedini argument protiv sudske prodaje stana bi meni bilo što je to dugotrajan proces- ako je dugotrajan proces uopšte.

Treba vidjeti s odvjetnikom nekim koji radi u ST.

[naplavomzalu]

A ovo zadnje sa tim jel mogu djeca sa pp u stan, mislim ako ima mama na temi čija djeca imaju neku teškoću da će me raszumijeti, kad se nađeš u situaciji da dijete ne može u vrtić, ne može u školu, onda plačeš kući u wc-u, ali tamo se boriš za svoje dijete, ne daš nikome u državnoj, lokalnoj službi da ga ponižava na račun njegovog problema.
Ode smo samo izašli iz stana, ne možeš ženi ništa reći, njen stan, njena odluka, držiš dijete za ruku i misliš: jel jebeno moguće da ne možemo unajmiti stan za 550 eura jer dijete priča u jednostavnim rečenicama?
On te pitaćemo tu živit, ti otreseš glavom, kupiš suze i misliš se: ne smim te drugi put voditi sa sobom.
I ti nećeš ništa za svoje dijete i unuka tu napraviti? Ma znate šta, branila sam je, ali sad ću i ja reći nešto u sebi, neću napisati.

[naplavomzalu]

Samu sam sebe iznervirala. Srećom pa je domaća krompiruša za večeru da me oraspoloži

[Willow]

ajmo objektivno, subjektivno bi svašta rekla pa bolje da prešutim:

prvo svakako konzultirati odvjetnika.

probati istaknuti praktičnost, za jednu osobu s malim primanjima nije baš jednostavno živjeti u tako velikom stanu. Treba i čistiti i redovno održavati stan a o režijama da se ne govori.

provjerite i što ako ne bude plaćala režije, moguće da ste onda i vi odgovorni za svoj dio i trebali bi sudjelovati s 50%

[Jelena]

Willow, mislim da si u pravu s režijama. Ja sam 100% naslijedila nekretninu kojom prema ugovoru mama raspolaže za života, al isto se moram brinuti o toj nekretnini. Mama manje kvarove, veća oštećenja ja. Mama je rekla da ce ona placati režije. Nekretninu ja ne mogu koristiti, a uređivati samo ako mi dopusti mama.

[Tanči]

Nije to baš tako.
Ovisi na koga glase režije.
Tu osobu će i ovršiti za dug.
Opet kažem da živimo tu gdje živimo i nema pravde, ni rješenja iz filmova.
I ja sam suvlasnik s bratom i on 16 godina koristi zajedničku nekretninu, a ja se mogu slikat.
Bio je i ogroman dug za režije i nisu me ovršili jer su računi na njega.
Odvjetnik?
Neka ide tko hoće, no znate li tarife?
Idu prema vrijednosti imovine pa će tako za ovu vrijednost minimalno plaćati 500€+ po radnji!
Cijene su u međuvremenu još otišle gore.
Znate što znači “po radnji”?
Svaki korak pojedinačno.
Tužba se posebno plaća još na to i državi i odvjetniku.
Samo primjer nevezan za nekretnine: pokojni suprug je tužio jednog čovjeka za dug. Imao je sve papirnato i čisto, ali…država.
Spor je trajao 7 g do prvostupanjske presude pa viši sud ukida presudu i sve ide iznova pa opet prvostupanjski presuđuje isto, a Županijski potvrđuje presudu za samo 1/3 i to smo jedva uspjeli ovršiti prije nego je muž preminuo.
Trajanje? 9 godina
Trošak? 70 000 kn
Dug je bio 4 puta toliki i tako ispada da smo si jedva troškove pokrili, a o nervozi, razvlačenju mog bolesnog muža po sudu da ne pričam.
Ali to nije sve.
Tuženi je tražio reviziju na Vrhovnom sudu, odobrena je i sad čekamo rasplet toga.
Znači 10 godina suđenja za nešto što je čisto ko suza, a još se kraj ne nazire.
I kaj je najštosnije, možda Vrhovni sud odluči da je tuženi u pravu i još ćemo mi njemu na kraju biti dužni.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[Kosjenka]

Da, sigurno ovrhe idu na nositelja režija, ali vlasnik stana recimo ne može priključiti nazad struju ako nije dugovanje zatvoreno.
A odvjetnik, možda i platiti tu tarifu koja je ako pomogne razjasniti prava i jednima i drugima.
a moralno, i šta mislim o tome.
Ja sam dobila opomenu pred tužbu od svog oca, isto neka imovina koju smo razriješili, no mi smo ju kada se mm razbolio prodali, no u trenutku kada smo ju prodavali vrijednost je bila skoro trostruko veća pa je moj tata tražio opomenu od odvjetnika isplatu, odnosno očitovanje. Prije te opomene je tražio usmeno isplatu.
Situacija je takva da mm to nije ni znao jer je zadnji put otišao u bolnicu, to su ti momenti u životu kada muža ostaviš u bolnici, ok tada nismo znali da je kraj blizu, nadali smo se da je problem manji no dijagnoza je cijelo vrijeme ista, a otac ti tog dana po odvjetniku pošalje opomenu.
Greška je zapravo naša, mm je bio naivan a ja nisam bila dovoljno uporna da mu objasnim da je to zvijer kakvu on ne može ni zamisliti.
Ja sam dobila pola njive od mog oca, prepisao mi tu njivu (pola jutra) čim ju je naslijedio jer on ima more dugova i koječega a njivu smo ionako mi radili jer smo se tako s pokojnom bakom dogovorili, arendu plaćali u kukuruzu jer je to baki trebalo za životinje. Nakon nekog vremena i plaćanja arende u kešu (iako je na meni) tata traži veće svote novca za tu zemlju, službeno ću reći da smo ga pomogli novčano sa iznosom koji je odgovarao tadašnjoj vrijednosti zemlje. Naravno imao je on s vremena navrijeme ideje kako je on nama neko čudo dao, kako uzimamo poticaje i sl. No sve je to bilo pod kontrolom do prodaje, kako je cijena u međuvremenu narasla on je kao krvopija prvo došao tražiti razliku pa sam ga otjerala, nakon par mjeseci je uslijedila opomena, i još jedan susret nakon smrti mm-a kad je pitao šta mu imam reći. Tad sam se otišla očitovati kod odvjetnika, između ostalog u toj opomeni je bila hrpa bljuvotina i jedna bitna činjenica, rekao je da sam ga prijavila za prijetnje i da je noć proveo u zatvoru. Što nisam i vrlo lako se to da provjeriti, na tom sam valjda uvjerila odvjetnicu da je i ostalo sve na njegovom rekla kazala.
Tu smo završili, zasada.
Sad je on najjadniji, napušten od svih, ja ga ne trebam djeci ne dam da idu kod njega, ne brinemo se za njega itd.
Ono što sam htjela reći da ja nakon takvih radnji ne mogu, ne mogu više biti ona kćer koja bi trebala a bome ni moja djeca. Kad ga sretnem mogu s njime popričati ali nema više emocija, obaveze, ničega. Mogu popričati s njime kada se sretnemo, baš kad stvarno ne bude mogao ću se ako budem mogla pobrinuti za njega.
Ovo što vi prolazite, nakon situacije gdje nemaš gdje sa djecom, ja bome kao kći ne bi mogla, više bi kao snaja mogla odrađivati obaveze. Ali emocija za jadnu staru mamu, jok.

[Jelena]

Mislim da u starijoj dobi procvatu sve ljudske mane koje su se ranije mozda cistim intelektom korigirale. Mi smo se recimo dogovorili po tatinoj smrti da se mama odrekne nekretnina u nasu korist, uz pravo dozivotnog uzivanja. Novac smo odmah po nasljedjivanju vratile mami. Znaci njoj se nista nije promijenilo, samo smo osigurali da se ne dogodi neka nepredvidjena situacija kad bilo tko od nas umre. Ona je stalno ponavljala kako ona vise nista nema, kako joj svi kazu da je luda sto nam je prepisala nekretnine i srecom da ona nama vjeruje. Nikome se ni prema ugovorima nista nije promijenilo osim sto nema tate, a meni je to stalno zvucalo da se ona propituje je li to bila dobra ideja i zasto se mi nismo u njezinu korist odrekli jer svi tako rade. Svi tako rade jer za druga rjesenja treba pravna pomoć. Ali da, kad bismo bili u situaciji kao naplavomzalu, mogli bismo joj se useliti, ja mislim. Srecom nismo, a i nase nekretnine nisu neka vrijednost. Najveca su vrijednost mami.

[Beti3]

Razmišljam o ovoj temi. Ustvari je jako teško mami koja je ostala bez muža i sad bi trebala ostati i bez stana. Gledam iz svojih cipela, mame s odraslom djecom. I cipela djeteta, jer nikad nisam ni pomislila da uzmem mami stan nakon tatine smrti. Odrekla sam se svega na ostavinskoj nakon tate, opet sam dobila i stan i imovinu,nakon dosta godina. A moja je mama sretno živjela u SVOM stanu do kraja svog života.
Suprug i ja smo se borili sa životom koliko smo mogli, nismo roditeljima uzimali ono što je njihovo. Dočekali smo da bude naše.
Ovo je moje gledanje na tu situaciju. No, ja bih uzela u stan sina i njegovu obitelj, bar neko vrijeme.

[Bubilo Bubich]

Ja sam jednom otvorila sličnu temu, završila je zaključana, ako se ne varam.

Moja priča. 15 godina slušam:
“On je dobio, ti si dobila, ja nisam dobio”.
“Dobit ćeš kad ja umrem”.
15 godina kasnije osoba umre, pa sad dalje slušam:
“Što ću sad s tim, kad mi je trebalo nisam imao, mogao sam sto stvari drugačije da sam odmah dobio”…

Reći ću samo “Produži dalje…” tu nije malo gorčine, nego jako, jako puno gorčine. Nikad nije mogao pustit, otpustit, ni danas kad je dobio ne može.

Ja sam uvijek bila stava, imamo što imamo, snaći ćemo se, nemamo dijete s PP, ali imamo dijete koje je imalo puno zdravstvenih problema i isto ne sjajnu stambenu situaciju, ali eto…

Ja sam stava: meditiraj, čitaj psihološku literaturu, moli se bogu, prijeđi na zen budizam, bilo šta, samo nađi svoj mir.

Ali ja sam došla iz obitelji gdje se za naslijediti imalo 2 djedovine, jedna ni 6.000€, druga možda 20.000 - tipične ništa vrijedne slavonsko-vojvođanske kuće. I toga su se svi redom odricali u korist jednog potomka koji je najduže ostao uz bake i djedove.

MM je stava: zamjeraj, živciraj se, nije fer, budi upitnog mentalnog zdravlja i životnog blagostanja, prenosi međugeneracijske traume… jer je tu bilo i kuća, i dionica, i novaca, a njemu nitko nije dao “dok ne umre”. Ako mu to nije obilježilo život, ne znam što je.

Iz moje perspektive, moj savjet:
Probajte na lagane, neforsirajuće načine razgovor (ne ti, tvoj muž), maksimalno još godinu dana.
Nakon toga se okrenite i živite svoj život najbolje što možete, imajte kontakte s njom onoliko i kakve ste u stanju imati zbog toga.
Iskreno, ja se ne bih ničemu nadala jer tko pušta unuke da spavaju kod prijatelja, a ima mogućnosti. Moja mama bi spavala ispred zgrade ili u kuhinji na podu da joj se unuci nađu u takvoj situaciji. Tata bi se stisnuo s njima na trosjed i cijelo vrijeme prigovarao . A svekrva bi rekla da ne može jer joj smetamo u njezinih (i na papiru od MM-) 120 kvadrata.

Moj je stav i moje iskustvo: ne možeš tu ništa.
1. Samo pustiti.
2. Ili se živcirati i zamjerati.
3. Ili sudskim putem (a svi znamo kako to izgleda, koliko košta i koliko traje).
Četvrto bojim se da nema, želim vam sreću da se otvori četvrta opcija, ali nemojte predugo čekati ako se ona ne otvori. Odlučite se za 1 ili 3 čim prije .

Drži se .

[Tanči]

Ja sam jednom otvorila sličnu temu, završila je zaključana, ako se ne varam.

Moja priča. 15 godina slušam:
“On je dobio, ti si dobila, ja nisam dobio”.
“Dobit ćeš kad ja umrem”.
15 godina kasnije osoba umre, pa sad dalje slušam:
“Što ću sad s tim, kad mi je trebalo nisam imao, mogao sam sto stvari drugačije da sam odmah dobio”…

Reći ću samo “Produži dalje…” tu nije malo gorčine, nego jako, jako puno gorčine. Nikad nije mogao pustit, otpustit, ni danas kad je dobio ne može.

Ja sam uvijek bila stava, imamo što imamo, snaći ćemo se, nemamo dijete s PP, ali imamo dijete koje je imalo puno zdravstvenih problema i isto ne sjajnu stambenu situaciju, ali eto…

Ja sam stava: meditiraj, čitaj psihološku literaturu, moli se bogu, prijeđi na zen budizam, bilo šta, samo nađi svoj mir.

Ali ja sam došla iz obitelji gdje se za naslijediti imalo 2 djedovine, jedna ni 6.000€, druga možda 20.000 - tipične ništa vrijedne slavonsko-vojvođanske kuće. I toga su se svi redom odricali u korist jednog potomka koji je najduže ostao uz bake i djedove.

MM je stava: zamjeraj, živciraj se, nije fer, budi upitnog mentalnog zdravlja i životnog blagostanja, prenosi međugeneracijske traume… jer je tu bilo i kuća, i dionica, i novaca, a njemu nitko nije dao “dok ne umre”. Ako mu to nije obilježilo život, ne znam što je.

Iz moje perspektive, moj savjet:
Probajte na lagane, neforsirajuće načine razgovor (ne ti, tvoj muž), maksimalno još godinu dana.
Nakon toga se okrenite i živite svoj život najbolje što možete, imajte kontakte s njom onoliko i kakve ste u stanju imati zbog toga.
Iskreno, ja se ne bih ničemu nadala jer tko pušta unuke da spavaju kod prijatelja, a ima mogućnosti. Moja mama bi spavala ispred zgrade ili u kuhinji na podu da joj se unuci nađu u takvoj situaciji. Tata bi se stisnuo s njima na trosjed i cijelo vrijeme prigovarao . A svekrva bi rekla da ne može jer joj smetamo u njezinih (i na papiru od MM-) 120 kvadrata.

Moj je stav i moje iskustvo: ne možeš tu ništa.
1. Samo pustiti.
2. Ili se živcirati i zamjerati.
3. Ili sudskim putem (a svi znamo kako to izgleda, koliko košta i koliko traje).
Četvrto bojim se da nema, želim vam sreću da se otvori četvrta opcija, ali nemojte predugo čekati ako se ona ne otvori. Odlučite se za 1 ili 3 čim prije .

Drži se .

Ovo potpisujem u potpunosti jer sam i sama prošla sve te faze i sad sam konačno zen i pustila sam sve.
Jednostavno sam shvatila da ne mogu ništa, odnosno ono što bih eventualno mogla- ne želim, a prijedloga je bilo svakakvih:
I da razvrgnem suvlasništvo i da pokušam naplatiti što moj dio stana koriste tolike godine bez moje privole i da prodam za 1 kunu skitnicama i da proglasim staru ludom i svašta nešto su mi predlagali odvjetnici pa i soc. radnici ovo zadnje, a vi se zgražajte i čudite kao da ne znate gdje živite.
Ja to ne mogu i neću.

A za moje dijete bih dala sve i dala sam joj sve: dva stana, viksa u Istri i auto te sva ušteđevina je na njeno ime.
Eto, toliko ju volim i toliko joj vjerujem.
Meni je ostala samo grobnica u kojoj je muž pokopan.

[Kosjenka]

A gle ja imam svoju kuću koju smo mm i ja sagradili, svojim plaćama i svojim kreditima i sa onih pola jutra zemlje od tate . Djeca su mi srednjoškolci, tko zna gdje će završiti. Mi živimo u selendri. Kuća je 130 m2 i plac 1600m2, ja to sama ne mogu fizički. Ili recimo da se ipak vrate pa mi ponude neki stančić u zamjenu za kuću, odlično.
Treba biti racionalan. Uostalom, to nije čak ni stan od te svekrve.

[Bubilo Bubich]

Ne znam Beti. Moja je mama meni sto puta htjela dati da mi idemo u njihov stan od 56 kvadrata umjesto da živimo u našem od 45. Nije neka razlika, ali ona je htjela pomoći. Meni naravno to nikad nije padalo napamet. Ne samo zato jer je to samo 10 kvadrata više .

S druge strane imaš roditelja koji se nakon smrti supružnika s jednim potomkom razdijelio 50%/50% dogovorom na ostavinskoj. A drugom djetetu se govori “dobit ćeš mojih 50% kad umrem, digni si sada ogrmoman kredit, ovo je sada moje, ne radim ništa s tim, neka samo stoji, ali ti ne dam”…

Mislim ljudski gledano je suludo, zar ne… ali neću više, ja sam zen i u miru sa sobom .

Jedno je kad su svi dobri i žele pomagati i izaći u susret.
Ovo je drugo - nije samo “oni nju žele izbaciti iz njezinog”, nego “ona ne želi pomoći svom djetetu i unucima, a ima mogućnosti pomoći im”.

Iz perspektive moje mame i kako se ona ponaša prema nama, meni je svekrva iz ove teme ipak “bad guy”.

[Willow]

bolje se smrzavati u 85 kvadrata nego živjeti u pristojnih 40ak negdje uz more

[Beti3]

bolje se smrzavati u 85 kvadrata nego živjeti u pristojnih 40ak negdje uz more

Da, i o tome se da razmišljati, ali dozvolimo toj mami da sama odluči. Možda će mama htjeti novi brak, to se nikada ne zna. A što tada?

[Jadranka]

Ja bih ovome pristupila na vise nacina. Sa svekrvom bi pokusala nac najbolje rjesenje. I dalje mi je jasno da se netko, a narocito starija osoba, ne zeli selit (iako se moja baka u slicnoj situaciji preselila s 85, al ona je isla blize kcerima, i natrag u svoj stan iz mladosti). Da probadjete manji stan kojo je blizu toga, ili manji stan u kvartu koji joj je drazi. I da joj to ne bude trosak - tipa da mora sve skupa platit vise nego je dobila za pola stana. Al, ako ne zeli, ne bih to forsirala.

S druge strane bi trazila povoljniji stan za kupnju - ponekad ipak uleti nesto bolje, il gledala da povecam kreditnu sposobnost. Trazila bolje placen posao.

S tretje strane bi trazila povoljniji i sigurniji podstanarski smjestaj. Unatoc pricama da se u Splitu stanovi iznajmljuju samo turistima, znam hrpu ljudi koji zive u povoljno iznajmljenom stanovima, i vlasnike kojima ne pada na pamet bavit se turizmom. Jedino nisam sigurna da se ti stanovi uopce oglasavaju. Vise se iznajmljuju preko osobnih kontakata. Tako da bih ja na sve strane razglasila da trazim stan (bilo za unajmit, bilo za kupit).

Uglavnom, aktivno na sve strane, pa sto upali. Nadam se da nesto bi.

[Jadranka]

Mislim, samo u mojoj zgradi, u dobrom kvartu (bar je meni dobar) i kvalitetnoj zgradi, ima 5-10 praznih stanova (znam jer jednom godisnje dobijemo obracun za pricuve). Ima toga, al treba trazit.

[Beti3]

Kosjenka, kako mislis da nije stan od te svekrve?
Znači, ni kuća u ja kojoj zivim nije ni malo moja, jer ju je muž naslijedio?
Ali, bila bi moja da sam udovica, ili ne bi ni onda?
Srećom, imam i svoje nasljeđe pa ne moram brinuti , ali onima koji nemaju, baš i nije lako kad ostanu bez supružnika, a djeca misle (uglavnom) na sebe.

[Kosjenka]

Kosjenka, kako mislis da nije stan od te svekrve?
Znači, ni kuća u ja kojoj zivim nije ni malo moja, jer ju je muž naslijedio?
Ali, bila bi moja da sam udovica, ili ne bi ni onda?
Srećom, imam i svoje nasljeđe pa ne moram brinuti , ali onima koji nemaju, baš i nije lako kad ostanu bez supružnika, a djeca misle (uglavnom) na sebe.

Pa više puta se pričalo da o tome da su se u stan uselili nakon sto su svekrva stavili u dom.
Hoću reći da nije to NJEZIN stan u smislu da je to njezino oduvijek da je tamo se eto udala i dijete othranila itd. I kako se jednom preselila isto tako mislim da bi mogla i drugi put. Beti nitko ženu ne tjera u dom, ustanovu ili na ulicu.

[lola_34]

Ma neće se mama promijeniti, to je malo vjerojatno.

Recite joj da ćete prodati vašu polovicu stana jer vam treba lova...