Podjela stana-dilema

[naplavomzalu]

A ovo zadnje sa tim jel mogu djeca sa pp u stan, mislim ako ima mama na temi čija djeca imaju neku teškoću da će me raszumijeti, kad se nađeš u situaciji da dijete ne može u vrtić, ne može u školu, onda plačeš kući u wc-u, ali tamo se boriš za svoje dijete, ne daš nikome u državnoj, lokalnoj službi da ga ponižava na račun njegovog problema.
Ode smo samo izašli iz stana, ne možeš ženi ništa reći, njen stan, njena odluka, držiš dijete za ruku i misliš: jel jebeno moguće da ne možemo unajmiti stan za 550 eura jer dijete priča u jednostavnim rečenicama?
On te pitaćemo tu živit, ti otreseš glavom, kupiš suze i misliš se: ne smim te drugi put voditi sa sobom.
I ti nećeš ništa za svoje dijete i unuka tu napraviti? Ma znate šta, branila sam je, ali sad ću i ja reći nešto u sebi, neću napisati.

[naplavomzalu]

Samu sam sebe iznervirala. Srećom pa je domaća krompiruša za večeru da me oraspoloži

[ina33]

Jedini argument protiv sudske prodaje stana bi meni bilo što je to dugotrajan proces- ako je dugotrajan proces uopšte.

Treba vidjeti s odvjetnikom nekim koji radi u ST.

[Willow]

ajmo objektivno, subjektivno bi svašta rekla pa bolje da prešutim:

prvo svakako konzultirati odvjetnika.

probati istaknuti praktičnost, za jednu osobu s malim primanjima nije baš jednostavno živjeti u tako velikom stanu. Treba i čistiti i redovno održavati stan a o režijama da se ne govori.

provjerite i što ako ne bude plaćala režije, moguće da ste onda i vi odgovorni za svoj dio i trebali bi sudjelovati s 50%

[Jelena]

Willow, mislim da si u pravu s režijama. Ja sam 100% naslijedila nekretninu kojom prema ugovoru mama raspolaže za života, al isto se moram brinuti o toj nekretnini. Mama manje kvarove, veća oštećenja ja. Mama je rekla da ce ona placati režije. Nekretninu ja ne mogu koristiti, a uređivati samo ako mi dopusti mama.

[Tanči]

Nije to baš tako.
Ovisi na koga glase režije.
Tu osobu će i ovršiti za dug.
Opet kažem da živimo tu gdje živimo i nema pravde, ni rješenja iz filmova.
I ja sam suvlasnik s bratom i on 16 godina koristi zajedničku nekretninu, a ja se mogu slikat.
Bio je i ogroman dug za režije i nisu me ovršili jer su računi na njega.
Odvjetnik?
Neka ide tko hoće, no znate li tarife?
Idu prema vrijednosti imovine pa će tako za ovu vrijednost minimalno plaćati 500€+ po radnji!
Cijene su u međuvremenu još otišle gore.
Znate što znači “po radnji”?
Svaki korak pojedinačno.
Tužba se posebno plaća još na to i državi i odvjetniku.
Samo primjer nevezan za nekretnine: pokojni suprug je tužio jednog čovjeka za dug. Imao je sve papirnato i čisto, ali…država.
Spor je trajao 7 g do prvostupanjske presude pa viši sud ukida presudu i sve ide iznova pa opet prvostupanjski presuđuje isto, a Županijski potvrđuje presudu za samo 1/3 i to smo jedva uspjeli ovršiti prije nego je muž preminuo.
Trajanje? 9 godina
Trošak? 70 000 kn
Dug je bio 4 puta toliki i tako ispada da smo si jedva troškove pokrili, a o nervozi, razvlačenju mog bolesnog muža po sudu da ne pričam.
Ali to nije sve.
Tuženi je tražio reviziju na Vrhovnom sudu, odobrena je i sad čekamo rasplet toga.
Znači 10 godina suđenja za nešto što je čisto ko suza, a još se kraj ne nazire.
I kaj je najštosnije, možda Vrhovni sud odluči da je tuženi u pravu i još ćemo mi njemu na kraju biti dužni.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[sillyme]

U svakom slučaju ova priča je samo jedna od mnogih koje dokazuju da bilo kakva odricanja od nasljedstva koje ti zakonski i moralno pripada, i što bi ti moglo u životu kasnije značiti jako puno, nije mudra odluka.

Muž od naplavomzalu je bio mudar da se nije u potpunosti odrekao nasljedstva i ima ga pravo iskoristiti za dobrobit svoje djece. Srecom ima još dosta koraka koji se mogu poduzeti da se ipak dogovore oko neke od ponuđenih varijanti.

[Kosjenka]

Da, sigurno ovrhe idu na nositelja režija, ali vlasnik stana recimo ne može priključiti nazad struju ako nije dugovanje zatvoreno.
A odvjetnik, možda i platiti tu tarifu koja je ako pomogne razjasniti prava i jednima i drugima.
a moralno, i šta mislim o tome.
Ja sam dobila opomenu pred tužbu od svog oca, isto neka imovina koju smo razriješili, no mi smo ju kada se mm razbolio prodali, no u trenutku kada smo ju prodavali vrijednost je bila skoro trostruko veća pa je moj tata tražio opomenu od odvjetnika isplatu, odnosno očitovanje. Prije te opomene je tražio usmeno isplatu.
Situacija je takva da mm to nije ni znao jer je zadnji put otišao u bolnicu, to su ti momenti u životu kada muža ostaviš u bolnici, ok tada nismo znali da je kraj blizu, nadali smo se da je problem manji no dijagnoza je cijelo vrijeme ista, a otac ti tog dana po odvjetniku pošalje opomenu.
Greška je zapravo naša, mm je bio naivan a ja nisam bila dovoljno uporna da mu objasnim da je to zvijer kakvu on ne može ni zamisliti.
Ja sam dobila pola njive od mog oca, prepisao mi tu njivu (pola jutra) čim ju je naslijedio jer on ima more dugova i koječega a njivu smo ionako mi radili jer smo se tako s pokojnom bakom dogovorili, arendu plaćali u kukuruzu jer je to baki trebalo za životinje. Nakon nekog vremena i plaćanja arende u kešu (iako je na meni) tata traži veće svote novca za tu zemlju, službeno ću reći da smo ga pomogli novčano sa iznosom koji je odgovarao tadašnjoj vrijednosti zemlje. Naravno imao je on s vremena navrijeme ideje kako je on nama neko čudo dao, kako uzimamo poticaje i sl. No sve je to bilo pod kontrolom do prodaje, kako je cijena u međuvremenu narasla on je kao krvopija prvo došao tražiti razliku pa sam ga otjerala, nakon par mjeseci je uslijedila opomena, i još jedan susret nakon smrti mm-a kad je pitao šta mu imam reći. Tad sam se otišla očitovati kod odvjetnika, između ostalog u toj opomeni je bila hrpa bljuvotina i jedna bitna činjenica, rekao je da sam ga prijavila za prijetnje i da je noć proveo u zatvoru. Što nisam i vrlo lako se to da provjeriti, na tom sam valjda uvjerila odvjetnicu da je i ostalo sve na njegovom rekla kazala.
Tu smo završili, zasada.
Sad je on najjadniji, napušten od svih, ja ga ne trebam djeci ne dam da idu kod njega, ne brinemo se za njega itd.
Ono što sam htjela reći da ja nakon takvih radnji ne mogu, ne mogu više biti ona kćer koja bi trebala a bome ni moja djeca. Kad ga sretnem mogu s njime popričati ali nema više emocija, obaveze, ničega. Mogu popričati s njime kada se sretnemo, baš kad stvarno ne bude mogao ću se ako budem mogla pobrinuti za njega.
Ovo što vi prolazite, nakon situacije gdje nemaš gdje sa djecom, ja bome kao kći ne bi mogla, više bi kao snaja mogla odrađivati obaveze. Ali emocija za jadnu staru mamu, jok.

[sillyme]

Bila sam jednom u suvlasnickoj situaciji s 5 suvlasnika. I išli mi to prodati. Dakle nas četvero u srednjim godinama smo se relativno brzo suocili s realnosti oko vrijednosti te imovine ali peti suvlasnik 65+.... koje su to bile drame, nemoguci zahtjevi, dramljenje oko nebitnih rečenica, zahtjevi za potpuno nelegalnim clancima i to prema banci, predugovor nam je prošao 20 revizija i imao valjda 10 stranica, užas. A za vrijednost pola polovnog auta. Doslovce. Na kraju sam imala živaca za to samo da se napokon riješim toga, ne želim nekretnine s nesredjenim suvlasničkim odnosima jer imaš odgovornost a nemaš upravljačka prava. Iskoristili smo nobce za renovaciju vikse tak da je na kraju super ispalo, umjesto idealnog dijela zarasle sikare imam obnovljene podove, zidove, unutarnju stolariju i struju. Al da me koštalo zivaca - je.

Gledam naše roditelje i na uzorku od njih troje jedan već pokazuje znakove tvrdoglavosti i "ja sam najpametniji" stav, mi srecom imamo luksuz da se možemo iz tog izmaknuti i pustiti mirne duše da rade što hoće jer smo uspjeli sami se osigurati, no da se kao podstanari povlačimo mislim da bi dobila slom živaca kako propadaju potencijalno ogromni novci zbog takvog stava. Aki ok, njihovi su, pa mogu s tim što hoće, pa i u propast.

[Jelena]

Mislim da u starijoj dobi procvatu sve ljudske mane koje su se ranije mozda cistim intelektom korigirale. Mi smo se recimo dogovorili po tatinoj smrti da se mama odrekne nekretnina u nasu korist, uz pravo dozivotnog uzivanja. Novac smo odmah po nasljedjivanju vratile mami. Znaci njoj se nista nije promijenilo, samo smo osigurali da se ne dogodi neka nepredvidjena situacija kad bilo tko od nas umre. Ona je stalno ponavljala kako ona vise nista nema, kako joj svi kazu da je luda sto nam je prepisala nekretnine i srecom da ona nama vjeruje. Nikome se ni prema ugovorima nista nije promijenilo osim sto nema tate, a meni je to stalno zvucalo da se ona propituje je li to bila dobra ideja i zasto se mi nismo u njezinu korist odrekli jer svi tako rade. Svi tako rade jer za druga rjesenja treba pravna pomoć. Ali da, kad bismo bili u situaciji kao naplavomzalu, mogli bismo joj se useliti, ja mislim. Srecom nismo, a i nase nekretnine nisu neka vrijednost. Najveca su vrijednost mami.

[Beti3]

Razmišljam o ovoj temi. Ustvari je jako teško mami koja je ostala bez muža i sad bi trebala ostati i bez stana. Gledam iz svojih cipela, mame s odraslom djecom. I cipela djeteta, jer nikad nisam ni pomislila da uzmem mami stan nakon tatine smrti. Odrekla sam se svega na ostavinskoj nakon tate, opet sam dobila i stan i imovinu,nakon dosta godina. A moja je mama sretno živjela u SVOM stanu do kraja svog života.
Suprug i ja smo se borili sa životom koliko smo mogli, nismo roditeljima uzimali ono što je njihovo. Dočekali smo da bude naše.
Ovo je moje gledanje na tu situaciju. No, ja bih uzela u stan sina i njegovu obitelj, bar neko vrijeme.

[Bubilo Bubich]

Ja sam jednom otvorila sličnu temu, završila je zaključana, ako se ne varam.

Moja priča. 15 godina slušam:
“On je dobio, ti si dobila, ja nisam dobio”.
“Dobit ćeš kad ja umrem”.
15 godina kasnije osoba umre, pa sad dalje slušam:
“Što ću sad s tim, kad mi je trebalo nisam imao, mogao sam sto stvari drugačije da sam odmah dobio”…

Reći ću samo “Produži dalje…” tu nije malo gorčine, nego jako, jako puno gorčine. Nikad nije mogao pustit, otpustit, ni danas kad je dobio ne može.

Ja sam uvijek bila stava, imamo što imamo, snaći ćemo se, nemamo dijete s PP, ali imamo dijete koje je imalo puno zdravstvenih problema i isto ne sjajnu stambenu situaciju, ali eto…

Ja sam stava: meditiraj, čitaj psihološku literaturu, moli se bogu, prijeđi na zen budizam, bilo šta, samo nađi svoj mir.

Ali ja sam došla iz obitelji gdje se za naslijediti imalo 2 djedovine, jedna ni 6.000€, druga možda 20.000 - tipične ništa vrijedne slavonsko-vojvođanske kuće. I toga su se svi redom odricali u korist jednog potomka koji je najduže ostao uz bake i djedove.

MM je stava: zamjeraj, živciraj se, nije fer, budi upitnog mentalnog zdravlja i životnog blagostanja, prenosi međugeneracijske traume… jer je tu bilo i kuća, i dionica, i novaca, a njemu nitko nije dao “dok ne umre”. Ako mu to nije obilježilo život, ne znam što je.

Iz moje perspektive, moj savjet:
Probajte na lagane, neforsirajuće načine razgovor (ne ti, tvoj muž), maksimalno još godinu dana.
Nakon toga se okrenite i živite svoj život najbolje što možete, imajte kontakte s njom onoliko i kakve ste u stanju imati zbog toga.
Iskreno, ja se ne bih ničemu nadala jer tko pušta unuke da spavaju kod prijatelja, a ima mogućnosti. Moja mama bi spavala ispred zgrade ili u kuhinji na podu da joj se unuci nađu u takvoj situaciji. Tata bi se stisnuo s njima na trosjed i cijelo vrijeme prigovarao . A svekrva bi rekla da ne može jer joj smetamo u njezinih (i na papiru od MM-) 120 kvadrata.

Moj je stav i moje iskustvo: ne možeš tu ništa.
1. Samo pustiti.
2. Ili se živcirati i zamjerati.
3. Ili sudskim putem (a svi znamo kako to izgleda, koliko košta i koliko traje).
Četvrto bojim se da nema, želim vam sreću da se otvori četvrta opcija, ali nemojte predugo čekati ako se ona ne otvori. Odlučite se za 1 ili 3 čim prije .

Drži se .

[Kosjenka]

A gle ja imam svoju kuću koju smo mm i ja sagradili, svojim plaćama i svojim kreditima i sa onih pola jutra zemlje od tate . Djeca su mi srednjoškolci, tko zna gdje će završiti. Mi živimo u selendri. Kuća je 130 m2 i plac 1600m2, ja to sama ne mogu fizički. Ili recimo da se ipak vrate pa mi ponude neki stančić u zamjenu za kuću, odlično.
Treba biti racionalan. Uostalom, to nije čak ni stan od te svekrve.

[Bubilo Bubich]

Ne znam Beti. Moja je mama meni sto puta htjela dati da mi idemo u njihov stan od 56 kvadrata umjesto da živimo u našem od 45. Nije neka razlika, ali ona je htjela pomoći. Meni naravno to nikad nije padalo napamet. Ne samo zato jer je to samo 10 kvadrata više .

S druge strane imaš roditelja koji se nakon smrti supružnika s jednim potomkom razdijelio 50%/50% dogovorom na ostavinskoj. A drugom djetetu se govori “dobit ćeš mojih 50% kad umrem, digni si sada ogrmoman kredit, ovo je sada moje, ne radim ništa s tim, neka samo stoji, ali ti ne dam”…

Mislim ljudski gledano je suludo, zar ne… ali neću više, ja sam zen i u miru sa sobom .

Jedno je kad su svi dobri i žele pomagati i izaći u susret.
Ovo je drugo - nije samo “oni nju žele izbaciti iz njezinog”, nego “ona ne želi pomoći svom djetetu i unucima, a ima mogućnosti pomoći im”.

Iz perspektive moje mame i kako se ona ponaša prema nama, meni je svekrva iz ove teme ipak “bad guy”.

[Willow]

bolje se smrzavati u 85 kvadrata nego živjeti u pristojnih 40ak negdje uz more

[Beti3]

Kosjenka, kako mislis da nije stan od te svekrve?
Znači, ni kuća u ja kojoj zivim nije ni malo moja, jer ju je muž naslijedio?
Ali, bila bi moja da sam udovica, ili ne bi ni onda?
Srećom, imam i svoje nasljeđe pa ne moram brinuti , ali onima koji nemaju, baš i nije lako kad ostanu bez supružnika, a djeca misle (uglavnom) na sebe.

[Beti3]

bolje se smrzavati u 85 kvadrata nego živjeti u pristojnih 40ak negdje uz more

Da, i o tome se da razmišljati, ali dozvolimo toj mami da sama odluči. Možda će mama htjeti novi brak, to se nikada ne zna. A što tada?

[Kosjenka]

Kosjenka, kako mislis da nije stan od te svekrve?
Znači, ni kuća u ja kojoj zivim nije ni malo moja, jer ju je muž naslijedio?
Ali, bila bi moja da sam udovica, ili ne bi ni onda?
Srećom, imam i svoje nasljeđe pa ne moram brinuti , ali onima koji nemaju, baš i nije lako kad ostanu bez supružnika, a djeca misle (uglavnom) na sebe.

Pa više puta se pričalo da o tome da su se u stan uselili nakon sto su svekrva stavili u dom.
Hoću reći da nije to NJEZIN stan u smislu da je to njezino oduvijek da je tamo se eto udala i dijete othranila itd. I kako se jednom preselila isto tako mislim da bi mogla i drugi put. Beti nitko ženu ne tjera u dom, ustanovu ili na ulicu.

[Jadranka]

Ja bih ovome pristupila na vise nacina. Sa svekrvom bi pokusala nac najbolje rjesenje. I dalje mi je jasno da se netko, a narocito starija osoba, ne zeli selit (iako se moja baka u slicnoj situaciji preselila s 85, al ona je isla blize kcerima, i natrag u svoj stan iz mladosti). Da probadjete manji stan kojo je blizu toga, ili manji stan u kvartu koji joj je drazi. I da joj to ne bude trosak - tipa da mora sve skupa platit vise nego je dobila za pola stana. Al, ako ne zeli, ne bih to forsirala.

S druge strane bi trazila povoljniji stan za kupnju - ponekad ipak uleti nesto bolje, il gledala da povecam kreditnu sposobnost. Trazila bolje placen posao.

S tretje strane bi trazila povoljniji i sigurniji podstanarski smjestaj. Unatoc pricama da se u Splitu stanovi iznajmljuju samo turistima, znam hrpu ljudi koji zive u povoljno iznajmljenom stanovima, i vlasnike kojima ne pada na pamet bavit se turizmom. Jedino nisam sigurna da se ti stanovi uopce oglasavaju. Vise se iznajmljuju preko osobnih kontakata. Tako da bih ja na sve strane razglasila da trazim stan (bilo za unajmit, bilo za kupit).

Uglavnom, aktivno na sve strane, pa sto upali. Nadam se da nesto bi.

[Tanči]

Ja sam jednom otvorila sličnu temu, završila je zaključana, ako se ne varam.

Moja priča. 15 godina slušam:
“On je dobio, ti si dobila, ja nisam dobio”.
“Dobit ćeš kad ja umrem”.
15 godina kasnije osoba umre, pa sad dalje slušam:
“Što ću sad s tim, kad mi je trebalo nisam imao, mogao sam sto stvari drugačije da sam odmah dobio”…

Reći ću samo “Produži dalje…” tu nije malo gorčine, nego jako, jako puno gorčine. Nikad nije mogao pustit, otpustit, ni danas kad je dobio ne može.

Ja sam uvijek bila stava, imamo što imamo, snaći ćemo se, nemamo dijete s PP, ali imamo dijete koje je imalo puno zdravstvenih problema i isto ne sjajnu stambenu situaciju, ali eto…

Ja sam stava: meditiraj, čitaj psihološku literaturu, moli se bogu, prijeđi na zen budizam, bilo šta, samo nađi svoj mir.

Ali ja sam došla iz obitelji gdje se za naslijediti imalo 2 djedovine, jedna ni 6.000€, druga možda 20.000 - tipične ništa vrijedne slavonsko-vojvođanske kuće. I toga su se svi redom odricali u korist jednog potomka koji je najduže ostao uz bake i djedove.

MM je stava: zamjeraj, živciraj se, nije fer, budi upitnog mentalnog zdravlja i životnog blagostanja, prenosi međugeneracijske traume… jer je tu bilo i kuća, i dionica, i novaca, a njemu nitko nije dao “dok ne umre”. Ako mu to nije obilježilo život, ne znam što je.

Iz moje perspektive, moj savjet:
Probajte na lagane, neforsirajuće načine razgovor (ne ti, tvoj muž), maksimalno još godinu dana.
Nakon toga se okrenite i živite svoj život najbolje što možete, imajte kontakte s njom onoliko i kakve ste u stanju imati zbog toga.
Iskreno, ja se ne bih ničemu nadala jer tko pušta unuke da spavaju kod prijatelja, a ima mogućnosti. Moja mama bi spavala ispred zgrade ili u kuhinji na podu da joj se unuci nađu u takvoj situaciji. Tata bi se stisnuo s njima na trosjed i cijelo vrijeme prigovarao . A svekrva bi rekla da ne može jer joj smetamo u njezinih (i na papiru od MM-) 120 kvadrata.

Moj je stav i moje iskustvo: ne možeš tu ništa.
1. Samo pustiti.
2. Ili se živcirati i zamjerati.
3. Ili sudskim putem (a svi znamo kako to izgleda, koliko košta i koliko traje).
Četvrto bojim se da nema, želim vam sreću da se otvori četvrta opcija, ali nemojte predugo čekati ako se ona ne otvori. Odlučite se za 1 ili 3 čim prije .

Drži se .

Ovo potpisujem u potpunosti jer sam i sama prošla sve te faze i sad sam konačno zen i pustila sam sve.
Jednostavno sam shvatila da ne mogu ništa, odnosno ono što bih eventualno mogla- ne želim, a prijedloga je bilo svakakvih:
I da razvrgnem suvlasništvo i da pokušam naplatiti što moj dio stana koriste tolike godine bez moje privole i da prodam za 1 kunu skitnicama i da proglasim staru ludom i svašta nešto su mi predlagali odvjetnici pa i soc. radnici ovo zadnje, a vi se zgražajte i čudite kao da ne znate gdje živite.
Ja to ne mogu i neću.

A za moje dijete bih dala sve i dala sam joj sve: dva stana, viksa u Istri i auto te sva ušteđevina je na njeno ime.
Eto, toliko ju volim i toliko joj vjerujem.
Meni je ostala samo grobnica u kojoj je muž pokopan.

[Jadranka]

Mislim, samo u mojoj zgradi, u dobrom kvartu (bar je meni dobar) i kvalitetnoj zgradi, ima 5-10 praznih stanova (znam jer jednom godisnje dobijemo obracun za pricuve). Ima toga, al treba trazit.

[naplavomzalu]

Mislim da je muž odlučio ipak to pitanje nastaviti forsirati, ja se nekako nadam da će ostati samo na forsiranju razgovorom, da neće ići na sud, jer ja nemam jednog roditelja, a živ je, ne želim to njemu, ali kako sam više puta rekla, šta god on odluči, ja sam uz njega.
Interesantna crtica, ovako kad pišeš, naviru stvari, muž i ja smo već živjeli kao podstanari kad su oni napravili tu selidbu i prodaju stana, on nije ni znao da će stan prodati, doslovno su ga prodali prvom susjedu u zgradi, nije ni bio u oglasu, on ih je pitao: pa zašto, pobogu, mogli smo mi tamo, ja bi vam plaćao najam dok ste živi, samo da znam da negdi mogu biti trajno, imali smo već jedno dijete. Zašto mi niste ni rekli da ga prodajete?
Onda je od majke dobio odgovor: tata i ja smo vlasnici, rti nemaš ništa sa vlasništvom tog stana da bi mi tebi morali polagati račune. Istina. Ali sad ima i opet ona ne mora polagati račune.
Tako da... Bojim se ako on to odluči istjerati do kraja da dogovora neće biti nego samo rata, a od toga ću ga ipak probat odgovoriti jer znam šta je sud, moji su imali gadnu rastavu i još gadniju podjelu imovine, kad se tu upletu emocije, ko kome, šta, to su mučne stvari. Ja sam hodočastila kao svjedok po tim raspravama, pa to je strašno šta ti tvoja krv može izgovoriti.
Najrađe bi da idemo u Irsku i ostavimo to sve iza sebe.

[Jelena]

Kosjenka, kako mislis da nije stan od te svekrve?
Znači, ni kuća u ja kojoj zivim nije ni malo moja, jer ju je muž naslijedio?
Ali, bila bi moja da sam udovica, ili ne bi ni onda?
Srećom, imam i svoje nasljeđe pa ne moram brinuti , ali onima koji nemaju, baš i nije lako kad ostanu bez supružnika, a djeca misle (uglavnom) na sebe.

Beti, ako sam te dobro razumjela, da ti muž umre ne bi bila tvoja kuća, nego bi se dijelilo nasljedstvo po zakonu. Jedino se djeca mogu odreći u tvoje ime. Mi nismo. Ako ste suvlasnici, onda se dijeli pola tebi, pola na sve vas nasljednike, tebe i djecu, a ako je njegovo, onda se sve dijeli na nasljednike. Može naravno tvoj muž darovnim ugovorom za života napisati da je pola kuće tvoje pa se njegovih ili tvojih pola dijeli na djecu, ovisi tko prvi umre, ili može napraviti oporuku da kuća ide tebi, što je možda razumnije ako želite da vi ostanete doživotni vlasnici.

Imam malo dijete i ne mogu trenutno razumjeti kako neki roditelji misle da se podrazumijeva da o djeci brinu do punoljetnosti, a onda što ih briga za djecu. Niti zakon to tako ne vidi. Djeca nasljeđuju od roditelja kad roditelji umru. Ovo mi ispada kao da su neki susjedi ta djeca. Isto tako djeca moraju brinuti financijski o roditeljima ako ovi ne mogu. Nisu to neovisni elementi nakon što djeca postanu punoljetna.

[Tanči]

Jelena, ne "ako ste suvlasnici", već ako je kuća bračna stećevina, onda ide pola udovcu/udovici, a druga polovica se dijeli između udovca i djece.

[naplavomzalu]

Ja bih ovome pristupila na vise nacina. Sa svekrvom bi pokusala nac najbolje rjesenje. I dalje mi je jasno da se netko, a narocito starija osoba, ne zeli selit (iako se moja baka u slicnoj situaciji preselila s 85, al ona je isla blize kcerima, i natrag u svoj stan iz mladosti). Da probadjete manji stan kojo je blizu toga, ili manji stan u kvartu koji joj je drazi. I da joj to ne bude trosak - tipa da mora sve skupa platit vise nego je dobila za pola stana. Al, ako ne zeli, ne bih to forsirala.

S druge strane bi trazila povoljniji stan za kupnju - ponekad ipak uleti nesto bolje, il gledala da povecam kreditnu sposobnost. Trazila bolje placen posao.

S tretje strane bi trazila povoljniji i sigurniji podstanarski smjestaj. Unatoc pricama da se u Splitu stanovi iznajmljuju samo turistima, znam hrpu ljudi koji zive u povoljno iznajmljenom stanovima, i vlasnike kojima ne pada na pamet bavit se turizmom. Jedino nisam sigurna da se ti stanovi uopce oglasavaju. Vise se iznajmljuju preko osobnih kontakata. Tako da bih ja na sve strane razglasila da trazim stan (bilo za unajmit, bilo za kupit).

Uglavnom, aktivno na sve strane, pa sto upali. Nadam se da nesto bi.

Mi imamo dobro plaćene poslove, odnosno dobro zarađujemo, samo šta sam ja obrtnik, a muž ima specifičan posao gdje mu je dio fiksna plaća, a dio mu ide po odrađenim eventima tako da nam je kreditna sposobnost dosta manja nego da ta ista primanja imamo u nekoj velikoj firmi ili državnom poduzeću. Kako sam rekla režije stan i terapije 1500 eura, normalno živimo ko i ostatak Hrvatske sa ostatkom. Iz nekih boljih vremena imamo i nešto ušteđevine.
Šta se toga tiče, živimo sasvim normalno i stvarno se nemam obraza žalit. Korona nas je dosta bacila natrag, tu smo stvarno bili u komi par mjeseci, ali izvukli smo se, čak nismo ni za život trošili od ušteđevine, ja sam s time jedino svoj posao nekako održala živim.
Stan tražimo za kupnju paralelno aktivno, možda ipak idemo na varijantu tamo recimo Kaštel Stari, novi, pa kupimo još neki mali polovni autić koji malo troši, možda mi to ne bi bio tako veliki trošak mjesečno. Stavit ću sve na papir, voljela bi da izbjegne muž taj ultimativni sukob. Iz svog iskustva.

[ina33]

U svakom slučaju ova priča je samo jedna od mnogih koje dokazuju da bilo kakva odricanja od nasljedstva koje ti zakonski i moralno pripada, i što bi ti moglo u životu kasnije značiti jako puno, nije mudra odluka.

Muž od naplavomzalu je bio mudar da se nije u potpunosti odrekao nasljedstva i ima ga pravo iskoristiti za dobrobit svoje djece. Srecom ima još dosta koraka koji se mogu poduzeti da se ipak dogovore oko neke od ponuđenih varijanti.

X. I nista ne raditi 'jer se to tako radi". To su price iz jednog drugog doba, kad nije bilo trzista i zivjelo se u iluzijama da ono...Hajduk (tj drzava) zivi vjecno.

[jelena.O]

Nasljeđena nekretnina ide 1/4 supružniku ostalo ide nasljednicima

[Tanči]

Nasljeđena nekretnina ide 1/4 supružniku ostalo ide nasljednicima

Krivo

https://www.zakon.hr/z/87/Zakon-o-naslje%C4%91ivanju


Sent from my iPhone using Tapatalk

[Jadranka]

Mi imamo dobro plaćene poslove, odnosno dobro zarađujemo, samo šta sam ja obrtnik, a muž ima specifičan posao gdje mu je dio fiksna plaća, a dio mu ide po odrađenim eventima tako da nam je kreditna sposobnost dosta manja nego da ta ista primanja imamo u nekoj velikoj firmi ili državnom poduzeću. Kako sam rekla režije stan i terapije 1500 eura, normalno živimo ko i ostatak Hrvatske sa ostatkom. Iz nekih boljih vremena imamo i nešto ušteđevine.
Šta se toga tiče, živimo sasvim normalno i stvarno se nemam obraza žalit. Korona nas je dosta bacila natrag, tu smo stvarno bili u komi par mjeseci, ali izvukli smo se, čak nismo ni za život trošili od ušteđevine, ja sam s time jedino svoj posao nekako održala živim.
Stan tražimo za kupnju paralelno aktivno, možda ipak idemo na varijantu tamo recimo Kaštel Stari, novi, pa kupimo još neki mali polovni autić koji malo troši, možda mi to ne bi bio tako veliki trošak mjesečno. Stavit ću sve na papir, voljela bi da izbjegne muž taj ultimativni sukob. Iz svog iskustva.

Kastela uopce nisu losa. Sad su se i sredila (bar dijelovi uz more) i ne djeluje mi lose tamo. Moji Kastelani su vise-manje zadovoljni.

[Jadranka]

X. I nista ne raditi 'jer se to tako radi". To su price iz jednog drugog doba, kad nije bilo trzista i zivjelo se u iluzijama da ono...Hajduk (tj drzava) zivi vjecno.

Aaaaa.... da "Hajduk zivi vjecno" iluzija

[ina33]

Beti, ako sam te dobro razumjela, da ti muž umre ne bi bila tvoja kuća, nego bi se dijelilo nasljedstvo po zakonu. Jedino se djeca mogu odreći u tvoje ime.

Beti, ako se želiš sto posto osigurati da je kuća u slučaju muževljeve smrti 100 posto tvoja i da se izbjegnu frtutme s posjedom, dogovaranjima s drugim zakonskim nasljednicima itd., najbolje je da muž sada napiše oporuku u kojoj će izričito tako pisati. Jedino tako je ta kuća tvoja. Inače nije u potpunosti tvoja, nego od tebe plus svih muževljevih nasljednika. Najbolje je čisto. I za sve koji misle da se ne mogu naći u toj situaciji jer se nešto "podrazumijeva" i "tako se radi" itd. itd., budu uvrijeđeni da je to činjenično stanje. Zakon ne poznaje institut "ide supružniku do njegove smrti, a tek onda djeci". Ako se to želi, to se mora onda pravno osigurat da bude tako - u smislu oporuke, ne prepouštanja zakonu.

[NanoiBeba]

Kosjenka, kako mislis da nije stan od te svekrve?
Znači, ni kuća u ja kojoj zivim nije ni malo moja, jer ju je muž naslijedio?
Ali, bila bi moja da sam udovica, ili ne bi ni onda?
Srećom, imam i svoje nasljeđe pa ne moram brinuti , ali onima koji nemaju, baš i nije lako kad ostanu bez supružnika, a djeca misle (uglavnom) na sebe.

Nek me netko razuvjeri al nasljedstvo nije bračna stečevina.

Moja mama bi se ponašala kao BBina mama, i nadam se da ću se tako ponašati i ja prema svojoj djeci.

Inače, i brat i ja smo se nakon tatine smrti odrekli svega, bas svega u maminu korist. I nikad nismo.požalili

[ina33]

Nek me netko razuvjeri al nasljedstvo nije bračna stečevina.

Moja mama bi se ponašala kao BBina mama, i nadam se da ću se tako ponašati i ja prema svojoj djeci.

Inače, i brat i ja smo se nakon tatine smrti odrekli svega, bas svega u maminu korist. I nikad nismo.požalili

Sve to ovisi o konkretnim okolnostima. Ako osnovne potrebe nisu zadovoljene (u to ubrajam krov nad glavom, vlastiti, jer podstanari nisu u RH zaštićeni), onda mislim da je teže. A bojim se da je sve više ljudi u toj situaciji, srednji sloj nestaje i u RH, prekarijat postaje realnost i u RH.

[ina33]

Jest, u pravu si, Nanoibeba, nasljedstvo ne ide u bračnu stečevinu. U bračnu stečevinu ide ono što je stečeno tijekom braka (ne nasljedstvom, nego kupnjom). Znači, Beti, da... kuća nije tvoja, muževljeva je. Savjetujem ti posjet odvjetniku ako te muče dileme. Inače, mislim da je najbolje za života sastaviti jasne oporuke pa da nema natezanja, a uostalom, svim nasljednicima će bit jeftinije nego da plaćaju stručne savjete. Kad postoji oporuka onda je jednostavno.

[naplavomzalu]

Kastela uopce nisu losa. Sad su se i sredila (bar dijelovi uz more) i ne djeluje mi lose tamo. Moji Kastelani su vise-manje zadovoljni.

Ma super su Kaštela, nemam ja ništa protiv. Samo su ova bliže Splitu, Sućurac, gomilica isto tako skupa, amo reć ko Solin, koji nam je čak i prvi izbor, možda i prije Split. Štafilić, stari, novi, tamo se već može nać nešto jeftinije, samo mu tu muči to je nekad 3 puta dnevno relacija recimo novi-split, kad se uzme da onda moramo još jedan auto kupit, sa ovim cijenama goriva, da mi ne ispadne skuplja pita nego tepsija šta se kaže. Evo danas sam ja išla na posao, njega ostavila u vrtiću, sad sam ga skupila iz vrtića i čekam ga ispred logopeda. Sad ću ga odvesti doma jer sam ja jutros uzela auto pa ću se ja vratiti dok muž ide na posao i njemu dat auto. U 5 i po mu je rehabolitator to ćemo nas dvoje busom ili pješke ako ne bude prehladno. Onda kad se muž vrati sa posla, ja opet idem na svoj.

[ina33]

Inače, ja mislim da su naši roditelji (ljudi rođeni nakon 2. svjetskog) imali neki optimizam na svjetskoj razini da ljudsko društvo stalno napreduje, da je sve bolje i bolje, svakog dana, u svakom pogledu itd. I to ne samo u RH, nego ono - ne ponovilo se nikad više itd. Pa se ponavlja. Ljudima koji su sada mladi i njihovoj djeci mi se, čini se, bit će teže. Živjet će na globalnoj konkurenciji, šibat će ih klimatske promjene, konkurencija će im vjerojatno bit umjetna inteligencija, možda i opća umjetna inteligencija, a ne samo Nepalci, Indijci itd. Doći će u potpunosti nespremni za to jer su odgajani ala "moje kompetentno dijete", a na radnom mjestu će se sukobljavat s ljudima koji su navikli na puno veća odricanja, iz siromašnijih dijelova svijeta. Tako da se (meni) ne podrazumijeva da će oni jednostavnom protestantskom spikom sukanja rukava i truda "stvorit nešto sa sebe kao što su i ovi prije stvorili". I zato bih svima savjetovala (roditeljima) da za života promisle kako da zaštite sebe, a i da budu pravedni u razmatranju novih okolnosti i ostave nešto djeci. A da se izađe iz domene podrazumijevanja, očekivanja itd.

[Dota]

Dok čitam napisano, dojma sam kako se čini da se ovom problemu većinom pristupa iz dva pola: jedan je -'ajmo, sudska tužba, baka na ulicu i frk; drugi je: helou, roditelji ne trebaju nikako pomagati odrasloj djeci, što je vama, snađite se sami.
I još mi se čini da svaka "strana" čita onu drugu "stranu" ovako nekako kako sam napisala, tj. da uopćavamo tuđe stavove u dva poprilično krajnja ishoda.

A život nije crno-bijeli, i nekako mi se čini (bar se nadam ) da nitko ovdje ne zagovara izbacivanje starije gospođe na ulicu,ili nasilno preseljenje negdje, ili suđenje bez kraja i konca bez da se prije pokušalo razgovarati duuuugo i strpljivo o svemu.
I nekako mi se čini (bar se nadam) da nitko ovdje zaista ne zagovara totalni odmak i apsolutno nepomaganje djeci i unucima, neovisno o hitnoći njihovih potreba, nego su neki oprezni, poučeni lošim iskustvima, ranjivi i slično.

Tj. nekako mi se čini da ne postoje samo dva krajnja rješenja za ovu situaciju.

Ono što mene muči u cijeloj ovoj priči je npr. ovo:

Interesantna crtica, ovako kad pišeš, naviru stvari, muž i ja smo već živjeli kao podstanari kad su oni napravili tu selidbu i prodaju stana, on nije ni znao da će stan prodati, doslovno su ga prodali prvom susjedu u zgradi, nije ni bio u oglasu, on ih je pitao: pa zašto, pobogu, mogli smo mi tamo, ja bi vam plaćao najam dok ste živi, samo da znam da negdi mogu biti trajno, imali smo već jedno dijete. Zašto mi niste ni rekli da ga prodajete?
Onda je od majke dobio odgovor: tata i ja smo vlasnici, rti nemaš ništa sa vlasništvom tog stana da bi mi tebi morali polagati račune. Istina. Ali sad ima i opet ona ne mora polagati račune.
Tako da... Bojim se ako on to odluči istjerati do kraja da dogovora neće biti nego samo rata, a od toga ću ga ipak probat odgovoriti jer znam šta je sud, moji su imali gadnu rastavu i još gadniju podjelu imovine, kad se tu upletu emocije, ko kome, šta, to su mučne stvari. Ja sam hodočastila kao svjedok po tim raspravama, pa to je strašno šta ti tvoja krv može izgovoriti.
Najrađe bi da idemo u Irsku i ostavimo to sve iza sebe.

Ono što mene muči je da se jedino dijete koje imaš ni ne obavijesti da se prodaje stan (a zna se da dijete ima neriješeno stambeno pitanje), da se ne pokuša ponuditi djetetu da kupi taj stan po nekoj fer cijeni (ako već ne želiš dati djetetu da bude u tom stanu). Podatak da bi to dijete bilo spremno svojim roditeljima plaćati najam (!) u tom stanu meni je već teški SF, kad znamo koliko odrasle djece iskorištava svoje roditelje za sve i svašta.

Naplavomzalu, ostatak tvoj posta, u kojem pišeš kako ne želiš na sud, prije u Irsku i slično, (a svi znamo u kakvoj ste situaciji, podstanari s malom djecom, od toga jedno s poteškoćama) meni dovoljno govori o vama.
Ako baka ne vidi da ste ljudi na koje bi se sasvim sigurno mogla osloniti u starosti, ako ne vidi da ste ljudi u potrebi kojima treba pomoći, a niste oni koji bi staricu lišili svega, onda je (po meni) slijepa.
Trenutno nemam drugog savjeta osim razgovarati i razgovarati i razgovarati i pomoći joj da progleda.

Ps. I suprug i ja odrekli smo se svega u korist naših roditelja na ostavinskim raspravama. Ni jedno ni drugo tada nismo imali ništa. Ali smo tada smatrali da je tako pravo i pravično. I da možemo sami. Koliko je to bilo hrabro ili ludo ili naivno, budućnost će pokazati. Tako da ne pišem iz svog iskustva ili navika, već se trudim sagledati vaš problem. A on postoji. Sada. Danas. I mogao bi se riješiti, a da se nikog zaista ne zakine.

Ako netko misli da će mu na kraju života biti važno je li živio u 85 ili 45 kvadrata, ili 150 ili 300, mislim da se vara.
Bit će mu važno s kim je živio. Koga je volio. Tko je volio njega.
Kome je pomogao. Kome nije.
Ima li svoj mir (tu se slažem s Bubilo).

[Kosjenka]

Jelena, ne "ako ste suvlasnici", već ako je kuća bračna stećevina, onda ide pola udovcu/udovici, a druga polovica se dijeli između udovca i djece.

Kod nas nije bilo tako, kuća koja je bila na mm-u je išla na nas troje, stan koji je na meni uopće nije bio predmet ostavine. Sve je kupljeno i sagrađeno u braku. Ušteđevina se dijelila njegova na tri dijela, moju nitko nije ni pitao.
Ja sam isto tako očekivala pola moje, pola na tri dijela za sve što imamo.

[ina33]

I još jedna stvar. Roditelji uopće ne moraju dočekati doživljenje svoje djece. Pa mislim da bi bilo dobro da im pomognu, ako mogu, dok su još živi. Primjer iz moje obitelji: moje tri rođakinje (sve umrle u 50-tima - rak dojke, rak debelog crijeva, rak jetre) nadživjeli su njihovi roditelji. Danas ne možeš računati na to da će sve ići po ps-u, pa kad ti umreš onda neka itd. itd. Ili da otjeraš svoju djecu, svojim postupcima, u život u Irskoj, pa si tepaš (sebi i okolini i rodbini) onda "a tako su se oni odlučili" i praviš se toše. I psihički mir je subjektivan, ovisi o karakteru. Ja bih bila ko Kosjenka - mislim da bi emocije umrle u tom slučaju. Sigurno ne bih bila mirna održavat odnose s roditeljem koji nije fer prema meni.

[tangerina]

Ma super su Kaštela, nemam ja ništa protiv. Samo su ova bliže Splitu, Sućurac, gomilica isto tako skupa, amo reć ko Solin, koji nam je čak i prvi izbor, možda i prije Split. Štafilić, stari, novi, tamo se već može nać nešto jeftinije, samo mu tu muči to je nekad 3 puta dnevno relacija recimo novi-split, kad se uzme da onda moramo još jedan auto kupit, sa ovim cijenama goriva, da mi ne ispadne skuplja pita nego tepsija šta se kaže. Evo danas sam ja išla na posao, njega ostavila u vrtiću, sad sam ga skupila iz vrtića i čekam ga ispred logopeda. Sad ću ga odvesti doma jer sam ja jutros uzela auto pa ću se ja vratiti dok muž ide na posao i njemu dat auto. U 5 i po mu je rehabolitator to ćemo nas dvoje busom ili pješke ako ne bude prehladno. Onda kad se muž vrati sa posla, ja opet idem na svoj.

Točno, to je problem, ne samo cijena goriva, nego i vremenski koliko se potroši iz "donjih" Kaštela, pogotovo ako je više puta dnevno
A u Gomilici evo sad se gradi jedna nova zgrada, stanovi su se prodali za tren, po 3000Eura kvadrat, a vidim već s prvom većom kišom poplivala cijela garaža

[ina33]

Točno, to je problem, ne samo cijena goriva, nego i vremenski koliko se potroši iz "donjih" Kaštela, pogotovo ako je više puta dnevno
A u Gomilici evo sad se gradi jedna nova zgrada, stanovi su se prodali za tren, po 3000Eura kvadrat, a vidim već s prvom većom kišom poplivala cijela garaža

To su fantazije ljudi koji ne provode 1 h ili 2 h dnevno u prometnim gužvama pa im se čini "zgodno rješenje". Teže hitna dođe do Omiša nego helikopterom do Visa koji put - npr.

[Riri92]

Kosjenka, kako mislis da nije stan od te svekrve?
Znači, ni kuća u ja kojoj zivim nije ni malo moja, jer ju je muž naslijedio?
Ali, bila bi moja da sam udovica, ili ne bi ni onda?
Srećom, imam i svoje nasljeđe pa ne moram brinuti , ali onima koji nemaju, baš i nije lako kad ostanu bez supružnika, a djeca misle (uglavnom) na sebe.

Cure su ti već rekle, ali mogu i ja potvrditi iz svoje obiteljske situacije kako ide. Kad mi je baka umrla, moja mama se odrekla svega u korist djeda. Kuća i sve ostalo nije bilo njegovo samo zato što je baka umrla nego se dijelilo. Djed je napravio oporuku, stavio je i nas unuke u to iako sam ga pokušala odgovoriti od toga, ali nema veze, kad dođe do toga mi svakako imamo dogovor da dajemo mami sve.

Sad kad je svekar umro (bez oporuke) isto se dijelilo na svekrvu, muža i njegovu sestru, ali njih dvoje su se isto odrekli u korist svekrve.

Stavljaj sve na papir ako planiraš dogovarati s djecom, jer ako ti se ne odreknu toga, nije tvoje.

[Jadranka]

Ma super su Kaštela, nemam ja ništa protiv. Samo su ova bliže Splitu, Sućurac, gomilica isto tako skupa, amo reć ko Solin, koji nam je čak i prvi izbor, možda i prije Split. Štafilić, stari, novi, tamo se već može nać nešto jeftinije, samo mu tu muči to je nekad 3 puta dnevno relacija recimo novi-split, kad se uzme da onda moramo još jedan auto kupit, sa ovim cijenama goriva, da mi ne ispadne skuplja pita nego tepsija šta se kaže. Evo danas sam ja išla na posao, njega ostavila u vrtiću, sad sam ga skupila iz vrtića i čekam ga ispred logopeda. Sad ću ga odvesti doma jer sam ja jutros uzela auto pa ću se ja vratiti dok muž ide na posao i njemu dat auto. U 5 i po mu je rehabolitator to ćemo nas dvoje busom ili pješke ako ne bude prehladno. Onda kad se muž vrati sa posla, ja opet idem na svoj.

I ja svog taman cekam ispred logopedice. Pa se mislim, setat il cuvat auto da ga pauk ne digne :D

A je, ic 3 puta dnevno vamo tamo je stvarno puno. Da, stan u Splitu stvarno puno bolje zvuci s obzirom na poslove i terapije. Al sta kazes, probajte stavit sve na papir, i financijski i vremenski.

[Dota]

I još jedna stvar. Roditelji uopće ne moraju dočekati doživljenje svoje djece. Pa mislim da bi bilo dobro da im pomognu, ako mogu, dok su još živi.
Danas ne možeš računati na to da će sve ići po ps-u, pa kad ti umreš onda neka itd. itd. Ili da otjeraš svoju djecu, svojim postupcima, u život u Irskoj, pa si tepaš (sebi i okolini i rodbini) onda "a tako su se oni odlučili" i praviš se toše.

X

[naplavomzalu]

Dok čitam napisano, dojma sam kako se čini da se ovom problemu većinom pristupa iz dva pola: jedan je -'ajmo, sudska tužba, baka na ulicu i frk; drugi je: helou, roditelji ne trebaju nikako pomagati odrasloj djeci, što je vama, snađite se sami.
I još mi se čini da svaka "strana" čita onu drugu "stranu" ovako nekako kako sam napisala, tj. da uopćavamo tuđe stavove u dva poprilično krajnja ishoda.

A život nije crno-bijeli, i nekako mi se čini (bar se nadam ) da nitko ovdje ne zagovara izbacivanje starije gospođe na ulicu,ili nasilno preseljenje negdje, ili suđenje bez kraja i konca bez da se prije pokušalo razgovarati duuuugo i strpljivo o svemu.
I nekako mi se čini (bar se nadam) da nitko ovdje zaista ne zagovara totalni odmak i apsolutno nepomaganje djeci i unucima, neovisno o hitnoći njihovih potreba, nego su neki oprezni, poučeni lošim iskustvima, ranjivi i slično.

Tj. nekako mi se čini da ne postoje samo dva krajnja rješenja za ovu situaciju.

Ono što mene muči u cijeloj ovoj priči je npr. ovo:



Ono što mene muči je da se jedino dijete koje imaš ni ne obavijesti da se prodaje stan (a zna se da dijete ima neriješeno stambeno pitanje), da se ne pokuša ponuditi djetetu da kupi taj stan po nekoj fer cijeni (ako već ne želiš dati djetetu da bude u tom stanu). Podatak da bi to dijete bilo spremno svojim roditeljima plaćati najam (!) u tom stanu meni je već teški SF, kad znamo koliko odrasle djece iskorištava svoje roditelje za sve i svašta.

Naplavomzalu, ostatak tvoj posta, u kojem pišeš kako ne želiš na sud, prije u Irsku i slično, (a svi znamo u kakvoj ste situaciji, podstanari s malom djecom, od toga jedno s poteškoćama) meni dovoljno govori o vama.
Ako baka ne vidi da ste ljudi na koje bi se sasvim sigurno mogla osloniti u starosti, ako ne vidi da ste ljudi u potrebi kojima treba pomoći, a niste oni koji bi staricu lišili svega, onda je (po meni) slijepa.
Trenutno nemam drugog savjeta osim razgovarati i razgovarati i razgovarati i pomoći joj da progleda.

Ps. I suprug i ja odrekli smo se svega u korist naših roditelja na ostavinskim raspravama. Ni jedno ni drugo tada nismo imali ništa. Ali smo tada smatrali da je tako pravo i pravično. I da možemo sami. Koliko je to bilo hrabro ili ludo ili naivno, budućnost će pokazati. Tako da ne pišem iz svog iskustva ili navika, već se trudim sagledati vaš problem. A on postoji. Sada. Danas. I mogao bi se riješiti, a da se nikog zaista ne zakine.

Ako netko misli da će mu na kraju života biti važno je li živio u 85 ili 45 kvadrata, ili 150 ili 300, mislim da se vara.
Bit će mu važno s kim je živio. Koga je volio. Tko je volio njega.
Kome je pomogao. Kome nije.
Ima li svoj mir (tu se slažem s Bubilo).

Evo ipak sam ja ostala doma, muž je morao sad na posao....Sreća da imamo oboje klizno radno vrijeme. Oni kao nisu ni mislili šta će s tim stanom, nego sui tom susjedu rekli onako usput da je dida išao u dom pa bi oni u njegov stan jer je veći pa je ovaj rekao a jel bi prodali svoga, ja imam keš, na kraju ga dali skroz povoljno.
Ovo sve šta sam pisala za izbjegavanja suđenja je jer sam ja bila na sudu s ocem, odnosno kao svjedok majci u groznoj parnici, u jednom trenu su oni 4 parnice vodili jedan protiv drugog, to je strravično. I šta sam se morala sa svojim ocem suočit na kaznenom sudu na suđenju za obiteljsko nasilje i šta znam kako je kad imaš negdje živog roditelja, a nemaš ga. To nije lako.
Moj otac ima nekretnine i ja se svaki dan samo molim da ne ode sve na alkohol i opijate, ne da bi ja išta naslijedila, jer niti ću, niti me briga nego da se netko za njega pobrine u starosti i da ima s to s čim platiti. Jer koliko puta rekla da je on za mene mrtav i strava me dan danas prođe na scenu gdje on sa svojih 210 cm nasrće fizički a ne mene, a brat od 11 godina se ubacuje između nas da me zaštiti, na pomisao koliko smo sebe uvjeravali, to nije on, to su supstance u njemu, jer je on do moje 16. godine bio otac za poželjeti, koji je postao ovisnik pod skoro stare dane, koliko pokušaja liječenja, neuspješnih naravno, jer se on nije nikad htio izliječiti, mi smo htjeli da on bude ona stara osoba, opet da mi sutra dođe na vrata i da nema za kruh, ne znam bi li mogla zalupiti. Ja nisam imala izbora, mog oca je trebalo fizički odstraniti, on je opasna osoba. Ali *****u ne želim to mužu.

[Tanči]

Kod nas nije bilo tako, kuća koja je bila na mm-u je išla na nas troje, stan koji je na meni uopće nije bio predmet ostavine. Sve je kupljeno i sagrađeno u braku. Ušteđevina se dijelila njegova na tri dijela, moju nitko nije ni pitao.
Ja sam isto tako očekivala pola moje, pola na tri dijela za sve što imamo.

Bračnu stečevinu treba tražiti jer ne može bilježnik znati jeste li kuću zajedno stekli ili je muž naslijedio.
Ali zakonski je onako kako sam napisala.
ista stvar je i s nužnim dijelom. Treba ga tražiti. Ne ide automatski.

[Dota]

A je li neka od mogućnosti otići dalje od Splita, u neko mjesto dovoljno veliko da ima vrtić, škole, logopeda, rehabilitatore itd? Pa da ne morate dva-tri puta dnevno u Split.
A da nije na potezu Trogir- Split- Omiš pa da je ljeti pakao od čekanja u koloni.
Sad bubam napamet, ali padaju mi na pamet Dugopolje, Sinj i slično. Brzo ste u Splitu za posao, nisu tolike gužve, a pretpostavljam da ima i rehabilitacije, vrtića i škola sigurno ima. Ne znam kakve su cijene, ali sumnjam da je skupo kao u Splitu.

Također, poznajem neke obitelji koje žive npr. u Vrbovcu, Zelini itd., jedan od supružnika radi u Zagrebu, djeca idu u Zagreb u školu/fax. Za novac koji u Zagrebu nije dovoljan za ništa, tamo su kupili kuće. U Zagrebu imaju iznajmljen mali stančić ili sobu čak, u kojem su kad zatreba preko tjedna. Jeftinije im je i lakše nego stalno putovati, a i neće trajati vječno.

Treba razmišljati izvan okvira .

[naplavomzalu]

A je li neka od mogućnosti otići dalje od Splita, u neko mjesto dovoljno veliko da ima vrtić, škole, logopeda, rehabilitatore itd? Pa da ne morate dva-tri puta dnevno u Split.
A da nije na potezu Trogir- Split- Omiš pa da je ljeti pakao od čekanja u koloni.
Sad bubam napamet, ali padaju mi na pamet Dugopolje, Sinj i slično. Brzo ste u Splitu za posao, nisu tolike gužve, a pretpostavljam da ima i rehabilitacije, vrtića i škola sigurno ima. Ne znam kakve su cijene, ali sumnjam da je skupo kao u Splitu.

Također, poznajem neke obitelji koje žive npr. u Vrbovcu, Zelini itd., jedan od supružnika radi u Zagrebu, djeca idu u Zagreb u školu/fax. Za novac koji u Zagrebu nije dovoljan za ništa, tamo su kupili kuće. U Zagrebu imaju iznajmljen mali stančić ili sobu čak, u kojem su kad zatreba preko tjedna. Jeftinije im je i lakše nego stalno putovati, a i neće trajati vječno.

Treba razmišljati izvan okvira .

Dugopolje nema ništa od toga, Sinj vjerojatno ima kojin privatni kabinet, ali ništa za upadanje u gužve ne znači jer svi moraju preko Solina.
Ma ja sam ljeti na poslu od 7 ujutro do 3 popodne, onda idem doma otuširat se i prileći i na poslu sam opet od 8 navečer do minimalno ponoći.
Dobro zimi imam puno više lufta i puno manje radim, ali gužve su ljeti.
Možda jedino da u toj pauzi idem u svekrve, primila bi me valjda na tuš i ležarinu

[Dota]

Možda jedino da u toj pauzi idem u svekrve, primila bi me valjda na tuš i ležarinu

Humor liječi.
Čestitam ti na tvom duhu.

[jelena.O]

Bračnu stečevinu treba tražiti jer ne može bilježnik znati jeste li kuću zajedno stekli ili je muž naslijedio.
Ali zakonski je onako kako sam napisala.
ista stvar je i s nužnim dijelom. Treba ga tražiti. Ne ide automatski.

Nasljedstvo se vidi i iz izvoda na gruntovnici
Tak i tak kod bilježnika treba donijeti uredne papire