Citiraj Dota prvotno napisa Vidi poruku
Čitam ovu temu i razmišljam o djeci/ unucima.

Ono što ja tu vidim je dvoje djece (valjda sam dobro upratila broj), od toga jedno dijete s značajnim poteškoćama koje zahtijevaju skoro svakodnevnu terapiju (uz to i skupu), dijete koje će trebati asistenta (znači, sigurno nije minorna poteškoća). Vidim dvoje djece koji se tiskaju po malim, preskupim podstanarskim stanovima, koji se sele svako malo (jasno mi je kolika je lutrija naći stan na duže vrijeme na obali, iz kojeg te neće izbaciti s prvim znakom ljeta). Čitam kako se dijete mora ne pokazati da ih uopće razmatraju za podstanarski stan.
Čitam kako su roditelji, uz sve nedaće oko pandemije, gubitka posla itd., uspjeli uštedjeti značajnu svotu novca, kako su spremni dignuti koliki god mogu kredit za stan... kako su pomagali bolesnom roditelju koliko god godina je trebalo....kako pokušavaju sami riješiti svoju situaciju, ali im jednostavno ne uspijeva jer su cijene sulude...kako i dalje pokušavaju naći neki način kako riješiti ovu situaciju, a da u njoj nitko ne ostane "kratkih rukava"... Koliko shvaćam, sin ima polovicu stana, a ipak ne pokušava nikoga izbaciti iz stana, nego moli pomoć jer nema drugog izlaza.
I imamo, bar prema riječima pokretačice teme, majku/baku koja sama sjedi u velikom stanu (za koji ne može plaćati velike režije, pa se sjedi u bundi) dok joj se unuci povlače kojekuda. Imamo majku/baku koja gunđa kad treba primiti k sebi unuke desetak dana (!) dok ti unuci doslovno nemaju kamo.

Shvaćam i sasvim mi je jasna teza da roditelji nisu dužni brinuti za svoju odraslu djecu.
No, da živim pet života ne shvaćam kako se može ne vidjeti koliko tu pate djeca.
Unuci.
Jedini. Od jedinog sina.

Radije bih spavala na klupi nego ne primila svoje unuke k sebi.
(Nemam unuke još, lol, ali brijem da ću misliti isto).

Baš to, Dota. Koliko je financijski teško, toliko je emotivno još gore. Ovo zadnje traženje stana, imali smo mjesec dana da iselimo pa meni je došlo da se objesim doslovno. Zoveš doslovce svaki oglas koji izađe, ne pitaš za cijenu. Jel može na cijelu godinu? Ne, samo do sezone. Onda vidiš neki dugoročno ne primaju obitelji s djecom. Onda nađemo taj jedan gdje nam telefonski kaže može djeca i kad viid da dijete loše priča, ne može. A tebi se približava dan kad moraš van. Taj zadnji gdje je rekla da ne može dijete sa teškoćama, muž i ja smo doslovno uvečler kad su djeca legla, plakali ko dvoje male djece u boravku. I sutradan je on otišao razgovarati sa majkom. Da mi možemo normalno bit podstanari za 500 eura u nekom stanu ma nitko to njoj ne bi ni spominjao, ali u problemu smo, daj malo i ti razumijevanja.