Prosvjetni radnik, ako je čovjek i dobar nastavnik, ima prijatelje na svakom koraku. U smislu da su mu mnoga vrata širom otvorena. Da gdje god dođe, iskoči neki bivši učenik koji mu izađe u susret. Nisu to neke velike stvari, ali je lijepo kad ti kažu - "a ti si njihova!" i prisjeti se par anegdota i umjesto namrgođene osobe na šalteru ili u čekaoni, dobiješ osmjeh na svakom koraku. Nisu to neke velike stvari, ali doprinose životnoj sreći. Ja mislim da je to jako lijepo zanimanje, ako si čovjek i ako voliš raditi s djecom, ako uspiješ izolirati onih par namčorastih osoba iz zbornice.
I apsolutno nije napornije od mog posla. Ne da nije napornije, nego nije uopće usporedivo. Ja nisam u prosvjeti jer su moji isključivo plaćom frustrirani prosvjetni radnici stavili veto na to zanimanje, premda je dio veselih prosvjetnih radnika navijao da je rad u prosvjeti prelijepo zanimanje. A na profesionalnoj orijentaciji su mi rekli da mogu raditi što hoću, da je svejedno što upišem. Slučajno sam završila tu gdje jesam i opet, premda ne radim u prosvjeti, direktno sam vezana uz obrazovanje. Nekako sam se slučajno opet vratila korijenima. Ispada da sam dokazala Hessov zakon. I opcija zapošljavanja u školi mi uopće nije strana. Radila do 14 ili 15 sati, svejedno.