Ja nisam zabrinuta za nedostatak slobodnog vremena za djecu. Djeca 75 dana u godini ne idu u skolu. Oni nemaju sjednice, niti stručne aktive ili kako se to vec danas zove. Nemam apsolutno nikakvih trauma zbog toga sto sam 6 do 10 sati tjedno imala dodatne aktivnosti. Stigla sam se igrati s drugom djecom sasvim dovoljno.
Meni smetaju druge stvari koje povlaci taj produzeni boravak u skoli, vec sam ih navodila. A to je da, ako imas nesrecu da ti djetetu neki od za njega vazan predmet predaje priučena osoba ili los ucitelj, djetetu se produljuje boravak s tim istim losim uciteljem. Kad se sjetim svoje nastave iz povijesti iz osnovne, poludjela bih da sam trebala jos koji sat s tom uciteljicom provesti. Nesposobna uciteljica, blebece gluposti cijeli sat i daje djeci da nauce kod kuce do neke stranice. U moje vrijeme je dobar dio nastavnika iz engleskog bio prilicno los. Ja sam bila presretna kad bi nam na engleski ili na povijest dosla zamjena. Kad vidis sto znaci kvalitetna nastava, nastupa veliko razocarenje kada se vrati onaj stari nastavnik. Trenutno gledam i tu informatiku u skoli i dalje ne vidim cemu to, odnosno 1 sat je uvrh glave za nize razrede.
Isto tako, ako u razredu postoji problematican ucenik kojem je tvoje dijete na piku, strucne sluzbe ne mogu nista, a tvojem djetetu se produljuje boravak u toksicnoj stresnoj atmosferi.
Zato sam apsolutno za to da se prvo kompletiraju sve skole strucnim suradnicima, velike s vecim timovima, i da im se daju neke ovlasti, tipa, ako na upisu u skolu primijete da neko dijete nije zrelo za upis, da to ne bude samo na razini preporuke i da to dijete odmah ulazi u neki program pripreme za upis iducu godinu i procjenu treba li uciteljici asistent u nastavi za rad s takvim djetetom. Uciteljici s takvim djetetom u razredu, a sve ih je vise, je stvarno pakleno za raditi i produzetak radnog vremena joj osigurava ulaznicu za psihoterapiju. Da postoje jasni protokoli, a ne samo neki fluidni pravilnici, s ukljucenim rokovima, kako postupati kad je u razredu dijete koje ugrozava drugu djecu i uciteljicu, a zapravo i sam sebe. I da postoji odgovornost ljudi u lancu sto ako se ti protokoli ne poštuju. Za to bi morali biti i vanjski timovi od lijecnika djecjih psihijatara, psihologa, pedagoga, defektologa, socijalnih radnika koji bi pokrivali županije. Na djecjoj psihijatriji u Zg se ceka mjesecima za prvi pregled. Također bi bilo odlicno da postoji služba za rad s roditeljima, na roditeljskim kompetencijama i za roditelje zlostavljaca i za roditelje zlostavljane djece.
No za takve stvari nisu dovoljne samo kozmeticke izmjene i neki ofrlje napisani projekti.
Vjerujem da se vecina ovdje slaze da smo svjesni da je i ovaj projekt samo ispunjavanje forme, a da ce djeca neznatno profitirati u znanju i kompetencijama.