Pa učitelji i ravnatelji vrište na sve strane kako ima sve više djece s poteškoćama, a pomoći niotkuda. Škole imaju pedagoga i psihologa ili edukac. rehabilitatora (logopedi su rijetki). U nemalom broju škola stručnu službu čini samo pedagog i knjižničar (zašto knjižničar spada u SS, nikad nitko nije shvatio).
Škole koje su odlično ekipirane (pedag., psihol., eduk.reh.) najčešće su i velike škole s po 700 djece. Ako uzmeš da 10% djece ima neku teškoću, pa to je ogroman broj.
A pravilnici određuju da se SS bavi gomilom papirusina i radionica, umjesto da sve svoje vrijeme rade s djecom 1:1 . Ma da rade i 40h pomažući djeci, opet je premalo za potrebe. Takva djeca trebaju svakodnevni rad.
No, prosvjetni problemi ne počinju u 1.r. nego u mlađoj vrtićkoj grupi, samo tu nema pomaka već desetljećima iako svi stručnjaci upozoravaju da su rani probir i rana intervencija najvažnija. A tko će intervenirati? Opet onaj jedan psiholog na 300 djece?
Školstvo nikad nije bilo prioritet RH i sad ubiremo plodove tog zanemarivanja. Na putu je uništenja kao što su unišili i ono dobro što je bilo u zdravstvu (primarna zaštita, školska medicina i zubarija, domovi zdravlja itd.)