Kako je doplivalo vrijeme za sretnije pjesme
KAKO JE DOPLIVALO VRIJEME ZA SRETNIJE PJESME
Nakon popriličnog niza godina i našeg pokušavanja i ne-pokušavanja začeća, ovog ljeta napokon je uspjelo! Zanimljivo je to da sam ja već unutar sebe na neki način odustala, ali ne kukavički već pobjedonosno. Rekla sam - ok, pa mora postojati način da budem sretna i bez (druge) bebe. Predala sam osjećaje boli i praznine svom klaviru i osjećala se oslobođeno! To je bila neka vrsta „closure-a“ depresivne Anite koja plače (na ovaj ili onaj način) svaki put kad vidi bebe ili trudnicu.
Izgleda da je Liam čekao i tražio upravo to – moje iscjeljeno srce prije nego je „odlučio“ postati mojim sinčićem. I hvala mu na tome! Iako sam svih ovih godina zeljela ponovno postati mama, toliko malo, ali ipak toliko puno mi je nedostajalo da postanem kompletna osoba i da se u potpunosti definiram (kao dužnost samoj sebi) prije njegova dolaska.
Nevjerojatno kako se životne kockice (ipak) poslože kada je vrijeme za kompletnu sliku. Da sam znala da će tako biti, manje bi brinula i bilo bi vise sretnijih pjesama.. no nije važno, njihovo vrijeme tek je došlo.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: :::::::::::::::::::::::::::::::::::
MOJ PRVI POROD
Prošlo je više od 7 godina od moje trudnoće s našom predivnom kćerkicom Omi. Tada smo bili puno mladji, zreli i nezreli na svoj nacin, ali i tada, kao i sada, potreba da učinimo isključivo sve najbolje za našu bebu, u nama je bila najsnažniji poriv. I prvi put sam se izborila za što prirodniji - nemedikaliziran porod i osim visoke razine boli i šoka radi epizotomije i šivanja, za bebu je sve prošlo lijepo što je najvažnije. Zamračena prostorija, pupkovina prerezana nakon pulsiranja, kupanje bebice u toploj vodi, te 24h rooming in. Ipak, taj porod mi je dugo boravio u sjećanju u obliku svojevrsnog zida koji me dijelio od želje (tj. hrabrosti) za drugim djetetom.
Vjerujem da i najjača bol, ali ona produktivna, poput trudova, ne može izazvati bilo koju vrstu „traume“ u ženi, kao bol prouzročena neočekivanim i neprirodnim aktom (rezanja u mom slučaju). To mogu potpuno sigurna tvrditi sada, nakon svog drugog poroda tijekom kojeg sam osjećala sigurnost u osoblje i samu sebe, a moje želje -za jedan od najvažnijih događaja u mom životu- bile su poštovane i ostvarene.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: :::::::::::::::::::::::::::::::::::::
MOJA DRUGA TRUDNOĆA, INFORMIRANJE, PRIPREMA
Tražila sam netom info o porodu u vodi u Rijeci i naišla na moje drage Rode. Iz dana u dana čitam o raznim temama i ne mogu vjerovati onome što vidim! Moji spontani zaključci i stavovi u koje vjerujem su i stavovi nekog drugog...ta, ja nisam sama! Mom duhu vuka samotnjaka ovo je bio svojevrstan znak da ću napustiti pusti otok i biti dio nečeg, a ovaj put tome neću reći ne.
Inače, u ovoj sam trudnoći intenzivno radila i tek dan i pol prije poroda, dovrsila sam sve projekte i „krenula“ na zasluzeni odmor 6 dana prije termina. Od kolega sam vec dobijala saljive komentare poput: „Anita, najvažnije je da sve snimiš, a onda uzmeš laptop i mixaš na slušalicama u rodilištu.“ Ha-ha. Tako sam tek u 37.tjednu kontaktirala Barbaru Finderle (čiji sam kontakt dobila od dvije „Rode“) sa meilom koji je sadržavao hrpu pitanja. Ona je, na moje iznenadenje, odgovorila detaljno na sva s ljubavlju i voljom, a prilikom njenog dolaska u Zagreb smo je i upoznali. Mom suprugu je posebno puno značio taj meeting jer je stekao dojam kako se nećemo morati mačevati tijekom poroda i to ga je opustilo. Barbara nas je znalački osvijestila u vezi svih mogućih rizika također, ali i u vezi svega ostalog što nam može biti omogućeno.
U 38. tjednu sam bila u KBC Rijeka na CTG i UZV i pregledu kod dr. Finderle-a koji mi se također jako svidio, a to nije tako česta stvar s dr. Genijalan par, moglo bi se reći.
Tada je bebač procjenjen na veličinu 3700g što me malo preplašilo.... zbrajala sam tjedno 200, 250g i baš me nekako bilo strah. Nadala sam se da neće preći 4kg.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: ::::::::::::::::::::::::::::::::::::
POROD
Bila sam, kao i obično, budna do 2,3 ujutro. Mm je taman dan završio sa krečenjem predsoblja i hodnika i krenuli smo na spavanje. Spavala sam vrlo plitko. Probudilo me kupaonsko svjetlo odnosno moja kćerkica i otišla sam k njoj i čvrsto je grlila. Osjećala sam nevjerojatnu ljubav i povezanost sa njom. Ona, iako mamurna i u polusnu, uzvratila mi je zagrljaj punom ljubavlju. Vrativši se u krevet, u 4:16 nešto me zaboljelo, tipa menstrualnih bolova u donjem dijelu trbuha, sa time da je trajalo 15-ak sekundi i na kraju zaboljelo dva, tri puta oštro, pa stalo. Cijeli prošli tjedan ti su bolovi znali dolaziti, pa boljeti po pola sata (u komadu) na dan i prestati.
Moje sjećanje na početak trudova sa Omi je da su to bili tipa bolovi u bubrezima tj. križima i tako sam očekivala da će krenuti i ovaj put. Potpuno uvjerena da ću ih prepoznati jer ipak ja već znam kako to sve izgleda.
No dobro.. nije ta bol bila prestrašna i legnem dalje za spavanje, kad ono opet. Još ne reagiram. Ali ponovi se opet. Sjetih se kako na mobitelu imam štopericu pa ajde da probam štopati. I tako uključim štopericu i reset, start, stop, reset, start, stop......... poput hipnotizirane budale sjedim na rubu kreveta, mjerim razmak između bolova koji je 6 minuta i svaki put razrogačenih očiju stisnem ponovno reset i start štoperice. Nevjerojatno je kako je prošlo toliko vremena u tako jednoličnoj radnji i još nevjerojatnije je to koliko sam cool (ne)reagirala na sve u potpunosti sumnjajući da bi to moglo biti to (kao da je termin godinama svjetlosti udaljen). Em što nisu bolovi u križima, nema prirodnog čišćenja, a i „nemoguće“ je da trudovi krenu na svakih 6 minuta bez da su ranije krenuli sa većim razmakom.. Kako su sve te solucije nemoguće, nisam bila potaknuta pokrenuti se, dovršiti spremanje torbe, probuditi Filipa i dr. već sam to vrijeme provodila sama sa sobom u nekoj vrsti šećuće meditacije i glađenju trbuha. To me poprilično psihički nahranilo.
Šetala sam po stanu, pa promatrala svijet kroz kuhinjski prozor, njegove boje ranog jutra, hladne plavičaste, meditativne i mirne, te ugledala predivnog svjetlo sivog, gotovo bijelog goluba na rubu krova susjedove kuće. Dotakao me taj prizor jer me podsjetio na naše „prijateljstvo“ sa golubom iste boje kad sam bila trudna sa Omi (došao nam je na ruke, i moju i zatim od mm). Pomislila sam na tren: „Da li je to možda neki znak da bi danas...?“.. i samoj sebi odmahnula rukom i dodala komentar da sam valjda prerasla te priče sa znakovima.
U 6 sati trudovi su počeli na svakih 5 minuta i nešto malčice intenzivniji iako to još uvijek nije bilo ni do pola bilo koje vrste nepodnošljive boli (kakve se sjećam). Tada odlučim da bi vjerojatno bilo pametno ići u Rijeku pa ako i ovo nisu pravi trudovi mogli bi biti znak da će ipak uskoro, za koji dan, doći i oni pravi. S tom idejom krenem buditi Filipa. Skroz mu cool govorim da nisam sigurna, ali nek se probudi da se spremimo pa da idemo polako. Kad se digao i vidio me tijekom jednog truda, iskomentirao je kako to bas i nisu neki trudovi i krenuo u kupaonu (iako stvarno i nisu bili, morala sam prokomentirati da sto on zna o trudovima na sto je on odgovorio da ih se sjeca od prvi put – kao da ih je on imao....joooj, muskarci, nemoguci i neodoljivi...).
U međuvremenu sam se čula sa primaljom kojoj je ovo također čudno zvučalo da je krenulo sa 6 minuta razmaka, ali nije ni ona mogla garantirati da je ili nije to to. Predlozila je da ako sumnjam da dođem i da je baš njena smjena cijeli dan. Nazvala sam mamu da joj kažem da me nešto krenulo boljeti, ali da to vjerojatno nije to (još sam umanjila priču kako bi spriječila njenu paniku jer joj je odlazak u Rijeku s trudovima ionako zvučao too much...). Došla je za nekih pola sata, pomogla nam oko spremanja. U tom međuvremenu trudovi su već krenuli intenzitetom koji je govorio da je to ipak to. Bili su na 5 minuta ako mirujem, a na 3 kada šećem ili nešto radim. Spremali smo se polako i bez panike. Otišla sam do kćerkice pozdraviti se sa njom, a njoj su krenule lagane suzice na oči kad sam joj rekla da mi jako pomaže misliti na nju kad me zaboli (vidjela me tijekom jednog truda). Grlile smo se, a ona je bila tužna i nekako posebno mirna. Ali srećom, ne na način koji bi me zabrinjavao.
I tako krenusmo oko 8h za Rijeku. Totalna gužva vani. Užas. Kolona... Mama me prati do dolje (na 3. sam katu) dok je Filip otišao u garažu po auto i vidim njen paničan izraz lica kad je skužila da sam imala trud u ulazu, pa opet kad smo došli 20m dalje.... Vidim da je strašno preplašena i krenem je tješiti. Ona ništa ne govori, ne komentira i ne sugerira, promatra me u čudu i vidim da je boli zajedno sa mnom.
Krećemo. Filip nekakvim forama i puteljcima izbjegava gužvu i polako dolazimo na autoput. Trudovi u autu su već bili skroz ozbiljni. Nisam progovorila niti riječ. Tijekom truda sam zatvorila oči i na apsolutno ništa ne mislila, postojala je samo ta bol, svaka misao još je više otežavala, svaki pokušaj bijega učinio je bol jačom, zato sam ostala sa njom. Masirala sam si desni dio križa tijekom trudova i to mi je jako pomagalo. Voda pri ruci je također bila bitna. Pronašla sam si način disanja koji mi je odgovarao (brzo, kratko disanje). Spontano je krenulo na usta, ali bi svjesno prebacila na nos jer mi se onako grlo prestrasno susilo. Trudovi u autu su bili na 3 minute već nakon 15 min. puta. Uspjela sam nazvati primalju putem i javiti joj da definitivno dolazimo i da je to definitivno to i da su trudovi na 3 minute. Ne znam je li se šalila ili nije kad je rekla: „Nadam se da te muž zna poroditi u autu.“ Zatim me pitala da li je vodenjak pukao na što je reagirala sa olakšanjem kad sam rekla da nije.
Vožnja je protekla skroz koncentrirano. Filip je bio maximalno usredotočen da vozi najbrže što može (a to je bilo koliko auto ide), šutili smo, sjećam se opetovanih radnji prije tunela, njegovog skidanja naočala te ponovnog stavljanja pri izlasku iz tunela, pa promatranje digitalnog sata u autu i zbrajanje plus 3, plus 3... sad ce...... I trud svako malo. Još uvijek je vrijedilo pravilo neodvraćanja pažnje tijekom truda. Unatoč tome što su bili stvarno jaki i bolni nekako sam pomislila, ma ako je ovo to, pa ja to mogu, graniči s nepodnošljivim, ali mogu. Naravno, takve misli postoje kad trud prodje.
Ulazimo u Rijeku, zovem primalju i objašnjavam čudnim riječima gdje smo upravo, ali ona kuži. Čekamo da skrenemo za bolnicu, zbuni nas jedan trud sto je uletio na minutu razmaka i fulamo to skretanje jer Filip jos uvijek prebrzo vozi. Kvragu. Sad vraćanje preko zabranjenih smjerova da uđemo gdje treba, no nije ni to problem. Dolazimo ispred bolnice oko 9:35. Pretpostavljam da je ovo za mog muža bila vožnja iz snova. Žena koja ne komentira vožnju i čija je jedina izgovorena rečenica bila: „Vozi što brže!“
Primalja Barbara me čeka, idemo liftom gore ona i ja, Filip ostaje ostavljati podatke.
Vodi me na wc, daje ružičastu spavaćicu i stavlja me na ctg. Zatim pregled doktora Sindika, a bila je tamo i sestra Silvana. Sugerira mi da disem drugacije nego sam disala i na taj nacin me boljelo puno jace i vratim se ja svom nacinu. Otvorena sam 8,9 cm. Pitaju me neka rutinska pitanja, ja to jedva poodgovaram i Barbara me vodi u sobu s kadom. Klistir nisam primila. Sto se stolice tiče, uopce ih nisam imala više nego inače. Doktor je htio prokinut vodenjak, ali je primalja rekla da ja to neću znajući moje zahtjeve (iz ranijih razgovora). Jako me opustilo kad sam vidjela da je ona na sebe preuzela „brigu“ oko eventualne „borbe“ oko mojih zahtjeva.
Legla sam u kadu (oko 10:15h) koja me čekala puna. Ubrzo je stigao i mm u zelenom „odjelu“. Voda je bila jako topla, maximalno ugodno topla (inače ne volim pretople kupke, ali sad mi je to jaako odgovaralo). Mmmmm, super. Stvarno sam se opustila. Do slijedece minute kad je krenuo trud. Nije bio puno slabijeg intenziteta nego na suhom. Ali opuštanje između trudova vrijedilo je zlata. Ne sjećam se točnih sati i slijeda svega jer već sam se u autu osjećala prilično „drogirano“ i neprisebno. To je valjda ta kemija što mozak luči da lakše podnesemo bol. Znam da sam gledala poluotvorenih očiju i bila u skroz čudnom stanju.
Cijeli ovaj porod, od prvog smiješnog trudića, do opako bolnog izgona, bio je popraćen nekom vrstom koncentracije da to sve napravim kako treba, slušam što mi kaže primalja, da ne pokušavam bježati u mislima, te da budem u maximalnoj tišini. Kako su trudovi od početka dolazili često, nisam uspjela zaspati kao što sam u prvom porodu konstantno radila. Zapravo, čak sam i uspjela na tren, pa je Filip nešto rekao i opet ja na njega: „Šuti, spavam.“ Iz nekog razloga svaka njegova riječ mi je izuzetno smetala ma koliko nježna i dobronamjerna bila. Njegovo prisustvo mi je bilo jako bitno, gotovo nužno, ali isključivo bez razgovora.
Jedno sam vrijeme klečala naslonjena na rub kade, a muz me masirao po donjem dijelu ledja tijekom trudova, a polijevao vodom po ledjima izmedju. Gotovo cijelo vrijeme smo sami sa Babarom, a kada netko drugi od doktora ili sestara udje u prostoriju, osjećam kako me to ometa i smeta, kao da mijenja „atmosferu“ i unosi neku vrstu straha i podsjećanja da sam ustvari u bolnici; iako vidim da su dobronamjerni i znatiželjni.
10:30 Barbara me za neko vrijeme pita za vodenjak, da li hoću da ga ipak prokinu i ja razmišljam i u principu sam mislila ako je samo on taj koji spriječava daljnji tijek poroda, zašto ne, ali tijekom našeg razgovora on puca sam. Ok, riješeno.
Uh, tu već kreću trudovi koji su već od 1-10... 8, 9 razina boli. Vraćam se u ležeći položaj i sad su trudovi popraćeni tiskanjem koje trebam suspregnuti. To je prilično teško jer to tiskanje se događa samo (i bez mog svjesnog napora) i dovoljno je samo da dišem i da tiskanje ide još jače. Praktički povlačim zrak natrag u sebe da spriječim tiskanje. Barbara me jasno vodi i govori što i kad trebam i to je izvrsno. Usredotočavam se da napravim to što mi govori. Ponekad mi ne uspije u potpunosti jer ne stignem na vrijeme. Ali definitivno ovo tiskanje spriječavam tim čudnim „zagrcavanjem“ zraka jer drugačije ne ide (tj.inace ipak tiskam). Ona svako malo provjerava koliko se beba spustila te ctg-om otkucaje srca.
11:30 Sestra Silvana umjesto da zatvori vodu, otvori snažan mlaz ledeno hladnog tuša direktno meni u glavu te po Filipu i Barbari također i to poprilično. Uuh, koji šok izmedju trudova. Znam da sam u jednom momentu blesavo pomislila da je mozda netko mislio da mi treba hladan tuš (s obzirom da mi je glava gorila od vrućine)... ali ovo je ipak bila slučajnost. Iako me iznenadilo, hladnoća mi je dobro došla.
U sobi su sad bila prisutna 2 doktora (jedan je slikao, a drugi mi je pridrzavao lijevu nogu), pedijatrica, sestra Silvana i Barbara. U zraku se osjecala posebna atmosfera koja je govorila da će uslijediti velik dogadaj. Barbara je pripremala stol sa skarama, gazom i drugim priborom te obukla "ogrtac"...
Filip me je drzao ispod pazuha i dizao jer sam se uporno spustala sve niže, a Barbara objašnjava da je bebač na 1 cm od izlaza i da kada dođe trud u njegovom klimaksu uzmem zrak i guram sve snage bez zvuka i to 2-3 puta po trudu odnosno koliko uspijem.
11:40 Bebina glavica se nazire i Barbara mi kaze da je mogu popipati. Bila je skroz meka i puna kosice..... slatka Liamova glavica. Kad je glavica bila na pola vani, to je počelo biti prestrašno. Znam da sam trebala trud ispustati sa „ssss“ i da je bilo nevjerojatno teško i 10 na razini boli. Zatim nova vrsta boli. Došlo je do širenja međice i onog ključnog momenta pucanja ili ne-pucanja. Tu sam morala stati i koristiti taj „ssss“. Peklo je strasno! Govorila sam „Peče, pečeeee“..... Bila sam 100% uvjerena da ću sad popucati, da će mi se raspast sve što imam jer je apsolutno sav taj „obruč“ pekao nevjerojatno jako (i uopće me u tom trenu to nije brinulo... nek pukne ako treba, mislila sam, samo neka izadje bebač). Nisam bila toliko pribrana da se sad prisjetim točno slijeda kad je i što bilo, ali uglavnom kad je prošlo to pečenje i glavica izašla bilo je vrijeme za pravo tiskanje bez obzira na trud. Sjećam se da je bio jako važan momenat u kojem dah uzimam. Ako ga uzmem prerano, istrošim ga prije nego krene kako treba, a ako uzmem prekasno, onda se već disanje i sve krene formirati po svom i ne uspijem ga dobro iskontrolirati osim raspodijeliti na kratke dahiće koji nisu dovoljno jaki za izgon. Tako sam se na to koncentrirala i mislim da sam to sve bolje radila.
Bol je bila bjesomučna. Kod posljednjeg guranja je iz moje dubine izlazio vrisak, ne kao reakcija na bol, već zajedno sa njom. Tada su mi primalje rekle da ne vičem nego da dalje guram s tim ssss. Automatski sam ih poslušala bez napora.
11:50 Liam se rodio!!! Sestra Silvana ga je izvadila i stavila mi ga na trbuh i zagrlila sam biće koje je bilo u mom trbuhu 9 mjeseci, moje dijete, moja beba! Pogledala sam svog supruga koji je mirno gledao suznih očiju. Kako je Liam bio prilično plav prerezali su mu pupkovinu relativno brzo da ga pregledaju. Sve je bilo ok, ali radi te plavicastosti Apgar 8/9, 3910g tezak i 53cm dug. Pregledali su ga, te zatim dali u naručje Filipu, dok je meni sestra Silvana izvadila posteljicu. Legla sam na lezaj i primila svoje dijete u narucje i sad je bio cijelo vrijeme sa mnom, čak i kad su me pregledavali i vidjeli da sam na dva mjesta malo pukla iznutra pa su prvo rekli da to ni ne treba sivati, ali onda se doktor odlucio ipak staviti po jedan mali sav. Stvarno je bilo u tren gotovo. Otpjevala sam bol u par tonova za svaki sav i to je bilo to. A Liam je cijelo vrijeme bio u mom naručju.
Onda su nas ostavili same. Nije htio papati. Brinulo me sto ce biti sa dojenjem jer mi se grudi uopce nisu napunile i cinilo se da u njima nema apsolutno nista osim par kapi vodice. Nekako smo se malo pomucili pa je nakratko prihvatio papati, a onda smo svi troje zaspali u sobi s kadom.
Apartman na 5.katu jos nije bio spreman pa smo pricekali jer na tom ima i kadica pa bebi sve rade predamnom, a to smo naravno i zeljeli. Kad su mene vozili u apartman (iako sam se cijelo vrijeme bunila da ja mogu sama do gore), bebu su uzeli. Kad smo dosli gore, mm je vec postao nervozan sto ga ne vracaju, pa je isao vidjeti. Cekao je zamotan u tetra pelenu na pregled i spavao je. Ipak su nam ga vratili odmah i vise se nismo razdvajali do zadnjeg dana prije polaska kuci radi pregleda. Divno ga je bilo imati uz sebe.
Rođen je u ponedjeljak prijepodne, a pustili su nas doma u srijedu prijepodne. Naravno, za to sam morala pitati, inace bi bili (po defaultu) dan vise u rodilištu.
PRVI DANI U RODILISTU
Boravak u apartmanu mi je bio vrlo vazan. Prisustvo muza (podrazumijeva se i bebac cijelo vrijeme) mi je jako puno znacilo i unatoc tome sto mi je „trebao“ kuhati s obzirom da sam vegetarijanka, odlucila sam da ostane uz mene, a da cu se nekako snaci uz hrpu hrane koju smo uzeli. Čak su se i u bolnici potrudili nesto napraviti za mene sto stvarno cijenim i nisam ocekivala uopce! Osoblje mi je bilo predivno! Svi od reda.. od čistacice koja pjevusi.. do žene širokog osmijeha koja je donosila hranu tako da su zidovi cijelog odjela propatili od njenih kolica,... pa glavna sestra i sve druge sestre. Svi! Jedino, bila je jedna sestra koja je kupala Liama prilično grubo i rekla mu da je kreštavac, a on se popiškio na nju tako da se i to završilo pravedno. Ha-ha.
Liam je gotovo stalno spavao, osim kad bi papao. Mm i ja smo ga neprestano gledali u čudu, razmišljali koliko se sve brzo i predivno odvilo, bez ikakvih problema i sve nekako usklađeno (od goluba do „slučajnosti“ da je smjena anđeoske primalje Barbare bila upravo tada, pa da nam se frend u Rijeku vratio taman tjedan dana ranije da muz ima gdje prespavati itd itd.. a da ne govorim o prirodnom tijeku poroda za koji najviše mogu zahvaliti Barbari Finderle koja radi u službi Majke Prirode... Zahvaljujem takoder i sestri Silvani!).
Čudim se svom čuđenju tome kako prirodno teku prirodne stvari!
Ali evo, uspjela sam i ovaj put u nemedikaliziranom porodu i nisam popucala (a ako ja nisam, nitko neće!) i predivno sam sposobna od prvog dana sjediti, kretati se, brinuti se za svoje dijete samostalno što mi je donijelu puuuno veću razinu zadovoljstva nego da to ne mogu. Bila sam puna snage da u svom novom valu majčinstva uživam!
Moram priznati da sam drugi dan shvatila da mi je jako potrebno doći u moje uobičajeno okruženje, moj dom, biti sa svojom cijelom obitelji, u svom krevetu, u svom miru. Kad bi pomislila da ćemo ostati dan dulje, psihičko stanje bi mi se skroz promjenilo...
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: ::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Zahvalna sam na tome što je bilo sve u redu i što ponovno vidim da je u životu sve dobro! Moj znanstveni dokaz za to se upravo rasteže.
Ako ima išta za čime mogu žaliti, to je onda svaki ovaj trenutak kada prodje, ali umjesto toga gledati ću samo naprijed kao da će ovo „sada“ vječno trajati i zapisati nezaboravnu Liamovu Sonatu.
 |
|||
Odgovori s citatom
Felix prvotno napisa
Zute hlace, plava kosulja, zeleni sling.. hehe.
Ipak, porod mi je ostao u sjećanju kao prekrasan doživljaj koji ću ponoviti još par puta.
