Bože, Riri, mene nitko ne zove iza 21h, ako nije unaprijed dogovoreno da se kasno čujemo.
Realno, meni rijetko odgovara da me netko nazove za ćaskanje. S prijateljima iz inozemstva dogovaram termin kad cemo se cuti. Porodične penzionere nazovem kad hodam nekamo. Očekujem da su fleksibilniji, a i uvijek se zale da nitko ne pita za njih. Prijatelje i porodicu koja radi zovem s povećim ustručavanjem. Većina ima skroz popunjen dan i nije im do ćakule. Nekad me i poruke preopterete.
Uglavnom, čini mi se da je telefoniranje nekad s fiksnih telefona bilo opustenije. Ja ga vise niti nemam (imam broj, nemam aparat). Ako znam da cu s nekim razgovarati 20+ min izlazim iz stana da iskoristim vrijeme za hodanje. Uglavnom, kao i rehab, izbezumljuje me ta stalna dostupnost, premda sam svjesna i velikih benefita, posebno smartphonea.