Strah od mraka

[Vrci]

Spavala je 4 noci u nasem krevetu u nasoj sobi. Bez ikakvih problema

Sama odlučila u svoju sobu. Proslo 4, dode k meni. Ude u nas krevet. Mazi me.
Nakon 15 minuta trese se, želi u svoj
Odemo u njen. Mazi me. Mazim. Ona namjerno gleda i ne spava. Hoće tatu.
Odem u krevet, on kod nje. Ne mogu zaspati, srce mi lupa i iskocit ce iz tijela. Nakon sat vremena muz dolazi, ona ne spava.
Ona plače u svojoj sobi da ne zeli spavati.

Vadim joj robu za vrtic. Plače da je umorna, da bi spavala, da je noć. Ali da opet zeli tatu.
Ne dam to više jer se i on mora naspavati jer ima zahtjevan posao.
Laže da ju boli grlo, prizna da laže.

Otišla je dolje kod mojih jer je naravno i moju mamu probudila. Zaspala dolje na kauču, ja se u međuvremenu s mamom posvađala.

Cijeli tjedan bitnim ljudima vodim edukacije, danas mi najzahtjevniji dan. Spavala sam 4 sata.
Ne mogu funkcionirati na tako malo i ljuta sam ko pas

Eto, ne boji se, pa se boji, pa ne bi spavala, pa je umorna i bi. Nas krevet nekad odgovara, nekad bjezi iz njega.

[tanja_b]

Laže da ju boli grlo, prizna da laže.

Ovo me podsjetilo na moja davna sjećanja iz ranog djetinjstva, baš nekako u toj dobi (4-5 godina). Imala bih ružne snove, noćne more, probudila bih se u plaču, ali bilo mi je lakše mami reći "boli me noga" ili "boli me ruka" (u to vrijeme sam imala i bolove od rasta pa nisu bili potpuno izmišljeni), jer sam znala da će roditelji fizičku bol doživjeti ozbiljnije od straha. Sjećam se toga kao da je jučer bilo, tog osjećaja nejasnog straha koji te probudi, a za koji znaš da neće naići na razumijevanje.
Dakle, to što "laže" da je boli grlo, vjerojatno je pokušaj opravdavanja toga što vas budi.

I ne mogu se oteti dojmu, da bi, da si ovu temu otvorila prije cca 15 godina, dobila dosta drugačije odgovore, a o "rezanju" ne bi vjerojatno nitko govorio, pogotovo ne tim rezolutnim samouvjerenim tonom. Imaj na umu da ti ovdje većinom pišu žene srednjih godina koje su već tanjih živaca, a djeca su im već velika i odavno nemaju takvih problema. Evo ja ću prva priznati da bi mi takva buđenja iz noći u noć jako teško pala. Ali uvjerena sam da to dijete ne radi namjerno ni u želji da privlači pažnju i da vas zeza. Pa sama kažeš da usred noći plače da je umorna i da bi spavala, ali očito ne može mirno zaspati.
Razgovor sa psihologom (možda već i s pedijatrom) bi mogao pomoći, a u međuvremenu - probaj od nje, dok je budna, ili navečer prije spavanja, saznati što je to što je budi. Sanja li neke konkretne ružne snove ili ne može to ni zapamtiti? Može li osvijestiti čega se boji?