Sad se više ne trese od straha, sad samo kaže da ne bi više spavala ili da želi da bude dan.
Ne znamo zašto ne želi našu sobu, to mi misterija. Čak ne želi ni u boravku. U njenoj sobi su svjećice i noćna svjetla (iako imamo i u nasoj), možda joj se to sviđa.
A mi ne stanemo u njen krevet s njom. Ne mogu tako spavati, i onda drugi dan raditi.
Ma neću više vikati, kazne su bile prazna prijetnja jer sam bila baš na rubu i nisam znala što dalje.
Probat ću naći neki balans. Utješiti ju i utvrditi da nema ništa strašno, ali opet ne može zafrkavati i nas i cijelu kuću. Ako joj se ne spava, neka se igra u svojoj sobi sa svjetlom. Tv ipak ne bih palila u to rano doba.